mimladi





Budim se mamurna. Opet sam prespavala sve alarme. Ne znam gdje sam, koliko je sati, koji je dan. Polako otvaram oči, osvrćem se oko sebe, tražim tragove koji će mi razjasniti što se dogodilo noć prije. Podsjetnik pronalazim na ormariću kraj kreveta. Ljepotica od nekih 500 stranica je bila okidač koji mi je povratio sva događanja prethodne večeri.  

Čitala sam ju par dana, krala vrijeme od posla, učenja, tjelovježbe (inače to, kao, radim), uglavnom, od bilo čega čime se normalan čovjek može baviti.

Nisam ju planirala završiti tako brzo. Već sam bila prešla polovicu, saživjela se s likovima, s cijelim tim svijetom. Nisam bila spremna doći do kraja tako brzo.

Strateški sam isplanirala odugovlačenje. Odlučila sam čitati svaki dan toliko da utažim žeđ, ali opet, dovoljno malo da ju mogu čitati još par dana. Kako li sam naivna.

Nisam imala šanse. Govorila je i mamila me: “Još jedno poglavlje, pa odi spavati.” Dobro, možda ne doslovno, nisam skroz izgubila razum, ali tako nekako jest bilo. Nisam mogla odoljeti, nisam smogla snage reći ne i ostalo je prošlost. Ponovih radnju koju sam već toliko puta u životu prošla i probudih se ujutro s dobro poznatom prazninom u srcu.  

Gledam u nju. Kako sam samo pohlepno prolazila kroz te stranice, gutala ta slova, kao da mi sam život o tome ovisi. A sad leži tu, beživotno. Gotovo je, nema više nas. Sjećanje je još presvježe da bih ju ponovo uzela u ruke, a bol je prevelika da se vratim svom uobičajenom životu.

Zovem Anu. Dogovaram dejt. Prolazim gradom kao hodajući mrtvac, ako i postoji razlika između narkomana i osobe koja je cijelu noć provela čitajući, ona se definitivno nije nazirala. Lagani walk of shame i dolazim na mjesto susreta. Nismo ni sjele, a ja već razglabam o njoj. Vrlo poznat scenarij. Prezentiram svoju novu ljubav žarom i strašću koji bi i Casanovu posramio dok me Ana gleda sa zanimanjem. Vidim, ipak, ona ne dijeli moj entuzijazam. Knjigu će pročitati, znam, ali prekasno. Moje će srce tada biti negdje drugdje. Ona je ovo već vidjela. Zna kako mi je, a vrlo dobro zna i lijek mojoj praznini. Sa sjajem u očima i polutihim glasom, dok joj je lagani smiješak titrao na kutovima usana, izgovara baš ono što žudim čuti: “Imam nešto što bi ti se moglo svidjeti”.  

 

Idući tren se nalazim sa zamjenom u ruci. Još uvijek osjećam povezanost s prethodnom knjigom, no ustrajna sam u čitanju nove dok me i ona posve ne zavede.  

Kad bi me pitali jesam li pročitala neku knjigu, često, s osmjehom, odgovorim da jesam. Sjetim se besanih noći, čitanja pod svjetlom mobitela, plakanja, smijanja, čudnovatih pogleda ukućana… No, ne sjećam se radnje, nisam sigurna ni kako se zove junakov najbolji prijatelj, hm… sve je omotano maglom, u ništa nisam sigurna. E sad. Osjećam se već malo glupasto. Pa pročitala sam ju… objašnjavam kako je to bilo davno… petljam, muljam, promišljam koliko mlad moraš biti da ne budeš premlad za Alzheimera. Radim sve, samo izbjegavam pogledati istini u oči. Ja sam gutačica knjiga.

Ništa ja pročitala nisam. Kad poželim provesti svoje vrijeme uživajući u knjizi, kao krvnik odlazim u potragu za svojom žrtvom. Nakon što nađem nešto što izgleda obećavajuće, bacam se na nju kao da mi je to zadnje u životu. Pravim se da je to između nas nešto, da me zanimaju njezine dubine, no svjesna sam da je to daleko od istine. Uživam u njenim čarima, no ja ih, zapravo, nisam dostojna, samo grabim i grabim, ali ne dolazim do onog najvrjednijeg što mi, tako velikodušno, pokušava dati.  

Ove sam jeseni susrela neke ljude. Zainteresirani su za održavanje edukacije imena Lanterna. Čitali bismo tekstove i, kasnije, raspravljali o njima. Za prvu sam radionicu, svjesna svoje površnosti, nekih desetak puta pročitala istu stvar, zlu ne trebalo, tko će se sramotiti pred narodom. Nervozna i jadna, uvjeravala sam samu sebe kako samo trebam mudro šutjeti. Ne može to biti tako teško. Naravno, moja naivnost iznova prelazi sve granice, ipak su bruka i sramota neizbježan dodatak mom imenu.  

 

Kako li sam samo pogrešnu predodžbu imala o svemu što me čekalo. Nisam ni mogla ispast glupa (dobro, možda jesam, a ostatak je tima je bio velikodušan i vrlo vješto izglumio da je sve u redu).  Nismo razgovarali o stvarima koje su nam se svidjele ili ne. Govorili smo o stvarima koje su nas dotakle, pozitivno ili negativno. Djela koja smo čitali su imala drugačiji odjek u svakom od nas. Podijelili su sa mnom djelić sebe i nisu mi dopustili da me pročitane riječi samo mimoiđu. Natjerali su me da stanem i poslušam: što to u meni titra dok čitam. Prošla je prva, a zatim i sve ostale. Na svakoj sam se pomalo otvarala, koračala nekim novima stazama. Nisam sve gutala kao što bih inače, već sam pomalo žvakala (točnije, učila žvakati, bila sam kao malo dijete koje uvjeravaš da se može igrati s novom igračkom i bez da ju slomi). Iznimno sam zahvalna za prolazak kroz tu edukaciju. Moji su se vidici proširili za stvarnost koja mi je, do tada, bila skrivena. Ti su mi ljudi pomogli dopustiti da sjeme ideja i zamisli nađe put do mojeg srca i pusti korijen. Ovaj sam put nešto uistinu pročitala.

 

 


Unesite pojam po kojemu želite pretraživati portal.