Vladar Pariza ili Car Pariza, kako bi bilo bolje da je preveden naslov filma – koji u originalu i glasi L’Empereur de Paris – film je o Françoisu Vidocqu, „kriminalcu“ koji je neprestano bježao iz zatvora zbog uvjerenosti u svoju nevinost. Postao je poznat po svojim bježanjima ne samo policiji, nego i kriminalcima kojima postaje neka vrsta uzora. Kad još jednom u nizu mnogih uhićenja Vidocq završi pred jednim od uglednika, tvrdi da je nevin, a uglednik mu mnogo kasnije govori da možda nije kriv, ali svakako nije nevin.
Kad bi prijevod naslova bio Car Pariza više bi se naznačila dvoznačnost koju film postavlja. Tko je pravi car Pariza? Je li to onaj koji je uistinu vladao u to vrijeme, Napoleon, ili je to glavni junak našeg filma, François Vidocq?
U ovom osvrtu neće biti puno riječi o povijesnoj dimenziji, ali možda se povijesnosti osobe Vidocqa ipak dotaknem s vremena na vrijeme. Naglasak će biti na liku Vidocqa iz perspektive priče, iz perspektive filma.
Glavni junak našeg filma zatraži pomilovanje u zamjenu za svoje usluge, a to su – lov kriminalaca koje policija jako dugo ne uspijeva uhvatiti. Vrlo je dojmljiv niz scena koje prikazuju lov kriminalaca – Henry, šef policije, na gornju policu podiže dosjee kriminalaca koji su uhvaćeni. Nakon svake scene u kojoj se prikaže kako Vidocq hvata kriminalca, Henry stavlja jedan dosje na gornju policu.
Junak, kojeg ću nazvati tragični junak i kasnije objasniti zašto, sve to radi kako bi zadobio pomilovanje i prvi put uspostavlja grupu koja mu u tome pomaže, čime ide protiv onoga što je stalno ponavljao, a to je da će uvijek djelovati sam. To se posebno naglašava kad stari prijatelj s kojim je odbio ući u partnerstvo (koji mu je nekoliko puta spasio život) pobije sve one koji su djelovali s njime, kao da želi reći – ako djeluješ tako sam, onda ti neće smetati ako pobijem sve one koji su ti bliski.
Vidocq tako postaje tragičan junak, lik potpunog osamljenika koji nikada ne dobiva nagrade za svoje postupke. Naprotiv, na kraju filma pred njega se stavlja ultimatum – mora ili postati dio političkih spletki ili vječno ostati na dnu i to ne kao običan čovjek već kao kriminalac. Zašto to zaključujem? Najmoćnija osoba nakon samog Napoleona tragičnom junaku kaže da odbija njegov zahtjev za pomilovanjem, a namijenio mu je drugu poziciju, poziciju koju je do tada držao Henry. Ako ne prihvati tu poziciju, i dalje će biti kriminalac jer pomilovanje nije dobio, a ako je prihvati, morat će zakoračiti u nešto što nikada nije želio. Iako se povijesno zna da je Vidocq prihvatio ponudu i čak se smatra da je otac moderne kriminologije, u filmu kraj ostaje otvoren i onaj tko ne poznaje povijesnu pozadinu ostaje pred slikom teškog izbora koji se ne razrješava filmom.
Naš tragičan lik je onaj kojem je zabranjeno da bude dio mase; on se mora isticati, samo je pitanje u kojem okruženju. Postavlja se tako i pitanje koja je razlika između kriminalaca i političara? Vidocq je unatoč svojim vrlinama postao car Pariza, car njegovih ulica, i pitanje je tko više vlada Parizom – Vidocq ili Napoleon? Ostvaruje se još jedna razlika naglašena u jednom od dijaloga – razlika rulje i naroda. Rulja i narod bitno su drugačiji; narod je suveren, rulja je zvijer. Ipak, tko vlada Parizom? Tko je onaj koji ruši vlasti? Je li to rulja ili narod? Ili je to zapravo samo druga strana iste medalje. Jesu li Vidocq i Napoleon samo dvije strane iste medalje? Dodatno se usporedba naglašava kad Napoleon izlazi iz ureda i zastane na tren točno uz Vidocqa. Napoleon je u urednoj uniformi, a Vidocq čisti svoje čizme pljuvačkom i maramicom jer su mu prije toga rekli da ne može ući na tako važno mjesto u blatnim čizmama. Vidocqove čizme su blatne, Napoleonove čiste, pa ipak, Vidocq koji se saginje do svojih čizama i dalje je u istoj razini kao i Napoleonova niska prilika.
Tko je car Pariza? Vidocq ili Napoleon?
Usredotočila sam se u ovom osvrtu na jednu temu, na jedan lik, ali može se o mnogo toga razgovarati. Vizualno, film je pun promjena perspektiva, a ptičja perspektiva često se pojavljivala gotovo iznenađujuće, tjerajući gledatelja da bude neka vrsta čitatelja koja prati pripovjedača. U mnogom je kadriranje stvaralo osjećaj čitanja knjige, zalaženja u medij koji je i postojao u vremenu u kojem je smještena fabula filma. Priča o Vidocqu inspirirala je i dva velika francuska pisca, Balzaca i Hugoa, pa ne čudi da se u samoj obradi ovog lika mogu vidjeti primjese Hugoovih Jadnika, a u jednom trenutku spominje se i sintagma „ljudska komedija“ aludirajući na Balzacova djela.
Promjenom boja koje prevladavaju jasno se stvara dihotomija nižeg i višeg staleža. U odjeći nižeg staleža prevladava siva boja, a tome je tako i u prikazu njihovih nastambi, dok u odjeći višeg staleža prevladavaju jarke boje, kao i u prikazu odaja u kojima žive. Ipak, u nekoliko slučajeva likovi koji bi trebali biti dio višeg staleža nalaze se u nižem, i obratno, čime se pokazuje da ta odvojenost nije toliko apsolutna i da je unatoč tom kontrastu granica između tih dvaju svjetova zapravo tanka.
Odnos s dvjema junakinjama može se gledati kroz paralele. Obje su podrijetlom iz nižih slojeva društva i obje su se snalazile svim sredstvima kako bi preživjele. Obje su se oplele oko Vidocqua, ali samo je jedna preživjela. I ovdje se vidi opreka koja se provlači cijelim filmom i koja je glavna odrednica čitavog ovog djela, a mogla bi se uspostavljati kroz još neke likove i događaje.
Film je ovo slojevitiji nego li se na prvi pogled čini pa sam i ja morala o njemu razmisliti prije nego što sam uočila neke od navedenih stvari. Na trenutke je film bio i kaotičan, likova je bilo pregršt pa je moguće da će na trenutke zbuniti nepažljivijeg gledatelja. Iako u mnogim elementima i dalje trivijalan, ovaj film ipak sadrži elemente europske produkcije koja je u pravilu i u najjasnijim i najtrivijalnijim filmovima redovito dublja nego većina američke razglašene kino-produkcije. Gledajte europske filmove, nećete požaliti.
