Ono što se događa u Hrvatskoj od 5.12.2018., od kada su mediji objavili vijest da je profesor iz Tehničke škole Čakovec fizički nasrnuo na dvojicu učenika nakon što ga je jedan gađao kredom, a drugi pljuvao na klupu, zavrjeđuje kratki osvrt. Osvrt koji će pokušati staviti ovaj događaj u kontekst te preispitati očekivanja javnosti o odgoju djece i mladih tijekom formalnog obrazovanja, što misle učitelji i nastavnici o samom slučaju i što nam je činiti kao promatračima tih događaja.
Odrastajući uz roditelje koji oboje kruh zarađuju kao prosvjetni radnici već tridesetak godina, često sam imala priliku slušati o događanjima u školama u kojima rade. Nakon što sam se i sama školovala kako bih bila profesorica i zavoljela taj poziv, uviđajući veličinu i važnost koju nosi, nikada nisam mogla zatvarati oči na razne segmente školstva u Hrvatskoj, koji se čine nesređeni i koji se nespretno pokušavaju “pokrpati” raznim reformama, koje se izmjenama Vlade ne provode. Ma čak niti započnu provoditi, jer se često vladajući i oporba ne uspijevaju dogovoriti oko najosnovnijih temelja izmjena, a kamoli oko finesa koje bi trebale dati usmjerenje formaciji djece kroz sustav odgoja i obrazovanja.
Zašto dolazi do eskalacije nasilja u školama?
Zašto dolazi do situacija kao ove s gospodinom Franjom, kada sustav ne čuje vapaje svojih zaposlenika, probat ćemo odgovoriti kroz kratak pregled višeslojnog problema s kojim se učitelji i nastavnici suočavaju, o kojem sam razgovarala s ranije navedenim roditeljima.
Kroz razgovor s majkom, došle smo do zaključka kako je jedan od temeljnih problema koji se očituje u radu sa djecom i mladima, a koji dovodi do njihovog neprimjerenog ponašanja, jest nedostatak usmjeravanja ponašanja djece. U idealnim uvjetima, djeca bi trebala to usmjeravanje primati u obitelji, što bi se obrazovanjem samo trebalo dodatno izgrađivati i brusiti. Djeca oko devete i desete godine počinju razvijati samospoznaju o ponašanju. Isto tako, o osjećajima. Od tih godina počinju i shvaćati razliku između posljedica dobrog i lošeg ponašanja, dobrih i loših odluka. Mama kaže kako ustvari učitelji mogu malo utjecati na odgoj djece, ako ona zaista ništa, nikakve osnove, ne donesu od kuće.
Nastavni programi u Hrvatskoj ne predviđaju predmete koji bi sustavno izgrađivali karakter djece. A čini se da potreba za takvim programima postoji, vise nego ikad, što pokazuju poruke podrške gospodinu Franji, koje mnogi nastavnici anonimno ostavljaju na društvenim mrežama ovih dana svjedočeći o tome na koji ih sve način učenici ometaju u radu i ugrožavaju njihovo dostojanstvo.
Nadalje, škola ne može preuzeti sav odgoj djece, kaže mama, bez obzira koliko to neki žele.
˝Uvijek je postojalo loše odgojene djece. Bilo ih je jedno ili dvoje. Danas u društvu postoji općeniti stav da svi mogu imati/ htjeti/ željeti sve – sad i odmah. A roditelji su ti koji nose 90% svega. Ako djeca nisu vođena od njihove strane, teško da će razumjeti učitelja kad kaže da nešto nije dobro, a kamoli to primijeniti u životu.˝
Problem nepoštivanja autoriteta, u ovom slučaju učitelja, rezultat je pre popustljivog odgoja.
Mama kaže da ga u praksi uviđa unazad 10 godina. Kao neki razlog sve popustljivijeg odgoja možemo pretpostaviti generalnu nesigurnost roditelja na poslu i nesigurnost u društvu općenito. Djeca su još jedina nad kojima roditelji imaju potpunu kontrolu, koju onda često nažalost usmjeravaju u krivom smjeru. “Mom malom neće ništa falit.” rečenica je koju učitelji i razrednici čuju sve češće. Učiteljima nije strano niti verbalno vrijeđanje ili nasilje od strane roditelja kada dijete dobije ocjenu koja roditeljima ne odgovara.
Pitam dalje mamu: ˝u redu, suočavate se s promjenama u društvu, promjenama kod djece koja vam dolaze, novonastalim situacijama, ali što vam nudi sustav? Ako učenici imaju stručne službenike na raspolaganju, imate li vi kakve supervizije, potiče li vas sustav da se dodatno obrazujete s obzirom na navedene promjene, možete li s kime pričati o tim situacijama?
˝Sustav nudi izricanje pedagoških mjera za neprimjereno ponašanje te rad stručnih službi, kojih u školama često nedostaje. Pedagoške mjere više nemaju jačinu kao prije, kaže mama. One se ionako brišu na kraju godine i ne pišu se na svjedodžbu.˝ Kaže da ne zna kad je zadnji put nekom izrečena najstroža pedagoška mjera, premještaj u drugu školu, a da je ona čula za nju.
Stručno usavršavanje je otprilike – pročitati 3 stručne knjige po izboru, pohoditi tri županijska vijeća koje organizira Agencija za odgoj i obrazovanje te eventualno dva put godišnje na učiteljskom vijeću bude neko predavanje.
“Sustav ne potiče učitelje i nastavnike na stručno usavršavanje niti prati njihov rad”
Tata se upliće: ˝Ravnateljeva je dobra volja hoće li te štititi kad djeca postanu agresivna ili dođeš do točke neslaganja s nekim od roditelja.˝ Drugih mogućnosti, poput supervizije, nema. Sindikati isto imaju minimalan učinak na želju da pozitivno promjene sustav i potaknu klimu koja će više poštovati i cijeniti učitelje i nastavnike.
Kroz razgovor dolazimo dalje do preventivnih programa koji isto mogu pomoći djeci u prepoznavanju obrazaca ponašanja koje bi trebali nasljedovati. “Preventivni programi nisu sustavni i nemaju smisla. Pogotovo ako dijete nema podlogu od doma.”
Što vam onda preostaje u situacijama kada se djeca ponašaju neprihvatljivo i roditelji odbijaju suradnju ili štite svoju djecu?
“Ne odustajati od dobroga, i nadati se da će neko dijete čuti. Ima divnih pojedinaca i divnih roditelja. Ali na kraju dana – samo je jedna osoba za koju se možemo brinuti. Mi sami, za koje smo odgovorni.˝
˝To ti je Sloboda za izvrsnost˝, velim ja mami. ˝Birati uvijek ono najbolje za sebe i druge, poštujući svoje i tuđe ljudsko dostojanstvo. Drugo često, kao oni koji trenutno ne sudjeluju aktivno u sustavu školstva ni ne možemo.˝ Ili ipak…?
Element koji nedostaje
S obzirom da sam uključena u rad Svjetskog Saveza Mladih Hrvatska, koji edukaciju i obrazovanje mladih smatra ključem u izgrađivanju pojedinaca, mogu reći kako je naš program Kurikul za ljudsko dostojanstvo puzzla koja nedostaje sustavu i za koju mnogi stručnjaci s kojima surađujemo to potvrđuju. Smatramo da ukoliko se ovaj program karakternog obrazovanja i odgoja uvede kao onaj koji će biti poveznica svih predmeta te nuditi djeci smisao o ljudskoj osobi i zašto je važno uvijek činiti dobro i donositi odluke koje su najbolje za nas i druge; će situacije poput ove s gospodinom Franjom postati izuzetci. Djeca će znati zašto je važno ophoditi se sa svima s poštovanjem, a nastavnici se neće morati “boriti s vjetrenjačama”. Program također uključuje roditelje, jer smatramo ključnim da oni znaju što im djeca uče te da surađuju prilikom našeg pokušaja izgradnje djece u odgovorne ljude i ljude svjesne posljedica svojeg ponašanja.
Ukoliko postoji potreba u društvu za ovakvim programima, koja dođe na vidjelo javnosti tek kad mediji odluče pridati pažnju slučaju poput ovog prošlotjednog, zašto onda oni odgovorni, tvorci i kreatori školskog sustava ne žele problemu pristupiti sustavno i time obraniti dostojanstvo učitelja i nastavnika diljem Hrvatske?
U nadi da ćemo sustavnim provođenjem ovog programa u hrvatskim školama dati svoj doprinos rješenju ovoj aktualnoj raspravi, želim vam svima da budete izvrsni i težite za izvrsnošću, kad se ophodite sa drugim ljudima. To zahtijeva stalnu budnost i našu volju da se s drugima ponašamo onako kako bismo voljeli da se oni ponašaju prema nama. Taj put nije lagan, ali jedini ima smisao. Jer kako bi rekao Ivan Pavao II, ˝ljubav je jedini odnos koji svaka osoba zaslužuje.˝ Pa probajmo ga nasljedovati u svojim mogućnostima i odlučivati se uvijek iznova na mirno rješavanje problema, bez obzira kakve nam situacije život pred nas donese.
