“Što znači biti u solidarnosti? To znači nositi breme druge osobe. Nitko nije usamljen poput otoka. Povezani smo jedni s drugima čak i ako toga nismo svjesni. Krajolik nas veže, meso i krv nas vežu, rad i govor nas vežu. Ipak, nismo uvijek svjesni ovih veza. Kada se rodi solidarnost, svijest o ovome se budi, pojavljuju se govor i riječ, i u nekome trenutku ono što je bilo sakriveno postane vidljivo. Sve naše veze postanu vidljive. Tada jedna osoba nosi breme druge.”
Jozef Tischer
Ravnopravnost svakog pojedinca i svijest o potrebi za solidarnošću temeljne su vrijednosti na kojima moderno društvo (još uvijek) opstoji.
Fenomen globalizacije poziva nas na oprez
U globaliziranom svijetu, više nego ikada prije, primjećujemo neophodnu potrebu za odgovornošću prema svakom pojedincu, prema okolini i, prije svega, prema nama samima. Spomenuta, do sada najveća, potreba za preuzimanjem odgovornosti proizlazi iz činjenice da nikada prije u povijesti čovječanstva pojedinac nije imao toliku moć, nikada prije nije mogao govoriti ovoliko glasno niti su njegova djela imala ovoliki utjecaj. Zbog tako goleme, pluralistički distribuirane moći, uz potencijalno dobro, izloženi smo i opasnosti društvenog kaosa – sukoba ideja.
Kontemplacija kao temelj suosjećanja i samokritičnosti
U intrinzičnosti dostojanstva svake osobe – koja je utemeljena upravo u onome što Dalai Lama primjećuje kao univerzalnu fenomenološku realnost svih nas: Jednaki smo po tome što osjećamo sreću i pokušavamo izbjeći patnju – nailazimo na izvor suosjećanja. Kontemplacijom se, krenuvši od sebe i svoje patnje, apstrahiramo u poziciju drugoga, prvo našega brata, zatim susjeda, a naposljetku stranca. U tom misaonom eksperimentu razbijamo predrasude kojima inače pojednostavljujemo i banaliziramo tuđu patnju. Pritom postajemo svjesni težine njihova zadatka u nadilaženju vlastitih slabosti, a još bitnije, povratkom u samoga sebe shvaćamo opasnost od strane onih vlastitih opravdanja kojima obično racionaliziramo svoje neuspjehe.
Smislen se život manifestira kroz zajedništvo
Ono što primjećujemo je da pored sve moći koju imamo u svojim rukama, nikada nismo sami sebi dovoljni. Sposobni smo voljeti, ali nam ljubav usmjerena prema samome sebi nije dovoljna. Solidarnost ovako možemo, čak i po pitanju ljubavi, reducirati na običnu utilitarističku alatku, ali ona će još uvijek ostati neophodna.
Samosvjesnost je također, kao faktor presudan za kvalitetu života, posljedica uspješne interakcije s drugim koja se očituje kroz iskustvo uzajamne subjektivnosti. Stoga je potraga za zajedničkim dobrom jedini put kojim pojedinac može krenuti, a da pritom negdje stigne. Taj je put prepun zahtjeva i primorava na međusobno darivanje, razumijevanje, oprost, na predoziranje osobnom odgovornošću, a rezultira SLOBODOM.
Konzervativna progresivnost
Kako bi svijet sadašnjosti i svijet budućnosti ostali utemeljeni na dostojanstvu svakog pojedinca, moramo biti usmjereni prema napretku. Pritom je važno imati na umu da je pojedine vlastitosti, koje su već milenijima dio našeg načina života, nužno njegovati i sačuvati.
Razum, hrabrost, odlučnost i neiscrpna želja za slobodom mogu pobijediti sve!
Ivan Dogan
