Živimo u 21. stoljeću koje je obilježeno raznoraznim dostignućima na području tehnologije, znanosti, medicine i raznih drugih područja i na to smo se mi mladi uglavnom već navikli, a stariji još love konce, dok oni najstariji samo u čuđenju govore: „A svašta ti inžinjaju!“ i nakon toga se prisjete svojih mladih dana kada nisu imali mnogo, ali opet kažu da su ljudi onda bili „sritniji i zadovoljniji“. Skoro da zaboravim i najmlađe: oni se tu, u tom tehnološkom svijetu, još najbolje snalaze.
Uzrasti 90-tih godina i oni malo stariji sigurno se sjećaju filma Terminator i to čak dva dijela iz tog vremena, koje smo, vjerujem, gledali s oduševljenjem pa možda čak i s užasavanjem, s obzirom na to da se spominje budućnost u kojoj roboti nadvladaju ljude i započinju njihovo istrebljenje, a ovi se očajnički brane i slično. Danas nas takvo što ne plaši, a i taj scenarij nam se čini kao teško ostvariv, ali unatoč tome postoje oni koji uvijek sumnjaju. No, sada neću o tome .
Možda se pitate kakve ovo sve veze ima i s čim? Prije svega, ovo što slijedi nije napad na tehnologiju, već poziv na savjesno i odgovorno korištenje njome da nam se ne dogodi otuđenje od stvarnosti i “obesčovječenje” samih sebe.
Ako malo prošetamo gradom, vidjet ćemo većinu mladih kako bulje u ekrane (predočnike) svojih mobilnih uređaja, a ako to ne čine onda vjerojatno imaju slušalice u ušima i pognutu glavu čiji je uzrok deformacija nastala sjedenjem za računalom ili laptopom (nadam se da je to od čitanja knjiga izvan opsega obveznog štiva).
Osim ovih problema možemo se susresti i sa zahladnjenjem međuljudskih odnosa, teškoćama u promišljanju, zaključivanju, pamćenju i mnogočemu drugom što predstavlja neke čovjekove temeljne sposobnosti. Neki objašnjavaju da je ta udaljenost među ljudima u gradovima (npr. stanari iste zgrade koji se uopće ne poznaju, a žive vrata do vrata) uzrokovana velikom koncentracijom ljudi na jednom mjestu na što se čovjek kroz svoj evolucijski razvoj nije prilagodio. jer je dobar dio svog vijeka provodio u plemenskim skupinama, selima ili drugim oblicima ljudskih zajednica i staništa gdje broj ljudi nije prelazio određene granice. Također kažu da je broj ljudi s kojima čovjek može imati dublji prijateljski odnos otprilike 150, a i taj broj ovisi od osobe do osobe. Naravno, danas ljudi poznaju mnogo ljudi na mnogim mjestima i lakše stupamo u kontakte na veće udaljenosti i bliži smo većini događanja. Ali, opet ponavljam: mnogi se poznaju, a to nije isto što i imati neki dublji odnos s čovjekom.
Zbog današnjih društvenih mreža i mobitela uistinu lakše stupamo u kontakt s ljudima, dogovaramo se i možemo pričati s ljudima na drugom kraju svijeta i to je odlična stvar, ali, budimo iskreni, problem je što se većinu vremena provedenog na tim mrežama bavimo nekim drugim stvarima i nepotrebno ga gubimo (čast iznimkama). Netko će reći: „Da, ali tako saznajem neke stvari, ima zabavnog sadržaja, ima i mudrih misli, citata itd.“, no je li to baš tako, pitam? Vidim mnoge kako samo prelistavaju sadržaje na mobitelima i slično, što bi sve trebale biti stvari koje nas zanimaju, a nimalo se ne zadržavamo na njima i ne proučavamo ih.
Koliko mi je poznato čovjek oko 70% informacija prima očima tj. osjetilom vida, a sadržaj koji primamo je najviše oblikovan kao fotografija koju čovjek lako iščitava. Sadržaji tih fotografija nemaju neku (misaonu) dubinu (koja može obogatiti našu dušu). Tu i tamo se nađe neki naslov koji je „udaran“, a time samo služi za privlačenje pozornosti, jer najčešće tekst ispod nema veze s naslovom. Uz navedeno događa se još nešto vezano za našu psihu, a to je da tijekom (kratkog) vremena primamo dosta pa čak i previše sadržaja i to onog koji nas zanima. Putem fotografija i pop-up (skočnih) obavijesti te uz naše stalno listanje (zapravo kliženje po ekranima), samo se sve više „zadubljujemo“ u to, a zapravo samo postajemo priljepci tih sadržaja. Zbog takvog načina primanja informacija naša psiha se tome prilagođava, a tim prilagođavanjem gubimo sposobnost koncentracije (usredotočenja) jer stalno prelistavamo sadržaj, a ne ulazimo u njegovu dubinu. Time, zapravo, sami sebe onesposobljujemo za neke smislenije i teže misaone procese kao npr., čitanje duljih članaka, a knjige da i ne spominjem. No, tu nije kraj, jer nečitanjem mi ne obogaćujemo vlastiti rječnik i time smanjujemo sposobnost izražavanja i iskazivanja osjećaja, što nužno utječe na naše misaone procese, a sve to se odražava i na međuljudske odnose. Uz već rečeno spomenuo bih i da kroz čitanje upotrebljavamo maštu, a time više uključujemo one procese u mozgu koji nam kasnije pomažu u komunikaciji s drugim ljudima, čime se uspostavljaju nove veze među živčanim stanicama, što sve ima učinak na brže promišljanje i zaključivanje te, naravno, na naše pamćenje (koje sve više zanemarujemo). Mozak je sličan mišiću: što ga više naprežemo, s vremenom će biti sve sposobniji. Naravno, ni tu se ne smije pretjerati.
Možda se pitate kakve veze ima terminator sa svim ovim. Stvar je ovakva: nama ne treba terminator koji će činiti štetu, nego mi već sami postajemo ti terminatori. U obličju kao ljudi, a ispod kao hladni čelik, tumarajući bezdušnici uz pokoji smijeh nakon viđenog memea. Spomenutim utjecajem na psihu, mi prestajemo ulaziti u dubinu stvari, u dubinu svojega bića i ne pronalazimo ništa što suštinski pripada nama, ne njegujemo to (nismo ni pronašli) i onda to ni ne koristimo. Ulazimo u kolotečinu nečega što nam nije svojstveno i ide protiv nas, a ništa ne poduzimamo. Povodimo se za nekim osobama koje nam se daju kao neki uzori, a njihove vrijednosti (ako imaju koje) su suprotne tradicionalnim vrijednostima hrvatskog žića. Uvučeni u takvu kolotečinu ne promišljamo dugoročno za svoj život te stradavamo i gubimo se u svemu što nam se nudi („kao guske u magli“). Gubimo strpljenje za neke svakodnevne stvari jer smo navikli na brza rješenja preko interneta, a onda se nepotrebno živciramo i ispunjavamo stresom koji nam onda stvara raznorazne probleme sa zdravljem. Nemamo strpljenja s ljudima i polako se otuđujemo, a sebe tješimo da imamo prijatelje i to njih 726 na Facebooku, a u stvarnosti s 90% njih nismo progovorili više od 2 rečenice, osim ako smo stvarno nešto trebali od njih. Istinskih prijatelja tu ima jako mali broj, ali ako se odnos ne produbi u stvarnosti i to sve lako propada. Očito je da bez upliva stvarnosti u naš život i našeg upliva u stvarnost sve postaje neka virtualna, izmišljena stvarnost koja zapravo ne postoji i koja nas duševno osiromašuje. Bez duše nismo ništa više od običnog terminatora. Prema tome, kako kaže stara poslovica: – gnothi seauton – Γνῶθι σεαυτόν, a to će reći: Upoznaj sama sebe! Upoznaj ono što nosiš u duši pa ako je potrebno, ispuni je valjanim stvarima. Ne samo citatima koje olako nalazimo, već ulazeći dublje u živote tih osoba i njihovih djela, obrazujući se i usmjeravajući se na nešto više što nadilazi ovo materijalno kako bi naš život imao smisla i bio ispunjen.
Pogledajmo Dostojevskog čiji Zločin i kazna sadrže autobiografske elemente, jer se taj pisac i sam našao u zatvoru. Nakon što je na dan pogubljenja pomilovan, u zatvoru se i obratio. Vjerujem da je ušao u svoju dubinu i da je ondje doživio veliko otkriće, iz kojeg je crpio nadahnuće za svoja glasovita djela. Možemo kao primjer uzeti i naše pretke, branitelje, pisce i političare. Sve što su oni činili da bi očuvali svoj kulturni identitet kao da je dolazilo od nekog nedimenzionalnog svijeta, od nekih tradicionalnih vrijednosti koje su bile usađene u njihove duše i bili su spremni dati sve za njihovo ostvarenje. Oni kao da nisu trebali ulaziti u dubinu, nego su je već poznavali i u skladu s njom postupali da bismo mi imali ovo što danas imamo.
Mi mladi ne trebamo ići u zatvor kao ti naši preci ili se boriti za fizičku slobodu, već trebamo ući u dubinu sebe i otkriti bogatstvo duše koje se krije u nama. Pokazati da smo ljudi koji ne upadaju u kolotečinu, već da činimo sve što je u našoj moći i sposobnostima da ovu Lijepu našu učinimo boljim mjestom za život sviju nas. Mi smo budućnost. Kakve vrijednosti primimo po duši, takvu budućnost će nam djeca imati.
Josip Ćane
