Boravak u Libanonu!

Ivan Božić | 5 min | 21.07.2020

Kulturiranje
Kolumne

Libanon je zemlja dugačke i bogate povijesti, kulture, gastronomije, domovina čak osamnaest konfesija, prvog alfabeta, suživota i različitosti. Često sami Libanonci vole isticati kako je njihova zemlja sve do građanskog rata nosila naziv Švicarska Bliskog Istoka, naziv koji se i danas može upotrijebiti s obzirom na korištenje više jezika. Veliki broj Libanonaca uz materinji arapski fluentno govori engleski i francuski, a ako je riječ o libanonskim Armencima onda se može dodati i četvrti službeni jezik zemlje. Upravo dok pišem ove početne retke promišljam što bi čitatelje moglo zanimati o Libanonu, zemlji koja je spoj mediteranske i arapske kulture.

Moja malenkost je dobila mogućnost u ljeto 2019. započeti jednogodišnji boravak u Libanonu s ciljem usavršavanja arapskoga jezika i boljim shvaćanjem kulture Levanta. Uz učenje arapskoga jezika dobio sam mogućnost raditi u jednoj katoličkoj školi izvan Bejruta. Rad u Collège Notre Dame de Jamhour je zasigurno izazov, jer je riječ o jednoj od najprestižnijih institucija, ne samo u Libanonu, nego i na Bliskom Istoku. Uz predavanja i rad u liceju većina moga boravka se odnosila na studij u Bejrut, jer učenje arapskoga jezika nije ostavljalo prostora za druge stvari.

Beyrouth ili na hrv. Bejrut na posjetitelje i njegove stanovnike ostavlja dojam kozmopolisa. Što se tiče religijske podjele grada zapadni i južni dio grada su većinom muslimanski, dok su sjeverni i istočni dio grada većinom kršćanski. Dolazak u Libanon, izlaskom iz zračne luke, posjetiteljima pruža pogled na južna predgrađa Bejruta, koja su većinom šijitska (ogranak muslimana) s mnoštvom zastava Hezbolaha i Amala (riječ je o dvije političke stranke šijita u libanonskom parlamentu).  Nakon toga slijedi zapadni Bejrut koji je većinom nastanjen sunitima (ogranak muslimana), s bogatim četvrtima kao Hamra, poznatom po odličnom noćnom životu. U Zapadnom Bejrutu uz Libanonce, žive u nekoliko izbjegličkih kampova koje djeluju kao četvrti grada, Palestinci i Sirijci. U Libanonu ima skoro dva milijuna izbjeglica što je ogroman broj izbjeglica za zemlju od samo četiri milijuna Libanonaca, tj. onih koji imaju libanonsku putovnicu.

 Upravo kada turisti i posjetitelji krenu koristiti taksije shvate da vozači taksija u Libanonu “sve znaju”. Taksiji su jako jeftini pa je njihovo korištenje uobičajeno. Libanonci se uvijek šale da ako želite znati što je novo u političkom životu zemlje dovoljna jutarnja vožnja taksijem. Pa će  Vam tako odmah na prvoj vožnji objašnjavati kako je u ratu postojala Green Line, linija koja razdvaja zapadni od istočnog Bejruta, i nastaviti tumačiti povijest (svoje viđenje politike). U Libanonu se ipak nakon rata sve se manja osjeća podijeljenost i iz moga iskustva sve je više riječ o suživotu. Jutarnje vožnje taksijem pomogle su da bolje razumijem političku sliku libanonskog društva i pogled Libanonaca na situaciju u kojoj se nalaze.

FOTO: Osobna arhiva Ivan Božić

 

Istočni Bejrut je podjednako zanimljiv, uistinu suživot različitih kršćanskih konfesija… Naprimjer Achrafieh, četvrt u kojoj se njeguje francuska kultura i gdje pojedinac ima osjećaj da se nalazi u nekoj od četvrti Pariza. Achrafieh je četvrt u kojoj stanujem tijekom jednogodišnjeg boravka, a pozdrav Marhaba (dobar dan na arap.) umjesto Bonjour (dobar dan na fr.) začuđuje frankofonske Libanonce. Slijede ostale kršćanske četvrti u kojima se puno više koristi arapski (npr. Geitawi) i jedino crkve odaju dojam da je riječ o različitim kršćanskim konfesijama. U sklopu tzv. Istočnog Bejruta slijedi Bourj Hammoud, četvrt koja vas dočekuje armenskim zastavama i natpisima na armenskom…. Armenske delikatese privlače brojne strance, poput mene, u taj dio grada... Pošto se Bejrut spojio s okolinom gradićima, u središnjim planinama većinsko stanovništvo, a samim time u predgrađu Bejrutu su Druzi (narod koji ima sličan oblik vjerovanja kao muslimani, ali nisu muslimani), napose u gradiću Aleyu. Upravo na opisu Bejruta čitatelj može dobiti dojam opisa etničke i religijske strukture stanovništva ove male zemlje.

Bejrut je jedan od sigurnijih i prilagođenijih (za europski način života) gradova na Bliskom Istoku za učenje arapskoga jezika. Postoji nekoliko škola koje nude jednogodišnje programe arapskoga jezika, tj. dijalektalnoga i modernog standarndog arapskoga. Dijalektalni govor jest neslužbeni jezik koji ljudi koriste u svakodnevnoj komunikaciji i gramatički je puno jednostavniji od MSA. Postoje dvije škole u Bejrutu koje imaju odlične programe za strance, a to su: Saifi Institut (Gemmayzeh) i ALPS (Hamra). Navedene škole imaju dugu tradiciju poučavanja, osobno sam kroz akademsku godinu  pohađao ALPS. Iz perspektiva prvog Hrvata koji je pohađao navedenu školu mogu reći da sam bio osposobljen nakon samo jednog semestara govoriti, čitati i  pisati arapski jezik, naravno u svakodnevnoj komunikaciji s ljudima poboljšava se jezik. Većina polaznika navedenih škola su studenti arabistike koji su došli na usavršavanje, različiti studenti iz zapadnih zemalja i pripadnici libanonske dijaspore (dijaspora broji skoro 10 milijuna Libanonaca u drugim zemljama). Sva nastava, kako u studiju arapskoga jezika, tako i u školskom sustavu se od korone virusa odvija online.

Istodobno uz učenje arapskoga jezika, započeo sam rad od jeseni u školi Collège Notre Dame de Jamhour, predajući logiku i vodeći različite izvannastavne aktivnosti (radionice, izviđače). Škola ima dugu tradiciju frankofonske i isusovačke odgojne tradicije. Sastoji se od nekoliko institucija, a sve ukupno broji 5000 učenika. Brojni su poznati alumni te škole od brojnih političara, umjetnika, znanstvenika i poduzetnika…  Među alumnima se nalazi Carlos Ghosn, bivši generalni direktor Renaulta i međunarodni bjegunac iz Japana.  Sjećam se kada mi je ravnatelj rekao da se može pratiti linija predsjednika Libanona po generacijama maturanata. Tako da je škola u Jamhouru ujedno institucija koja govori i o povijesti ove zemlje. U Libanonu postoji duga tradicija poučavanja na stranim jezicima, tako da roditelji od najranijeg djetinjstva šalju djecu u frankofonske ili anglofonske škole. Primjerice u Jamhouru predavanja, oblik službene komunikacije i sve izvannastavne aktivnosti se odvijaju isključivo na francuskom jeziku. Moram reći da je rad i duh škole, u drugačijoj kulturi jedna mogućnost za razumijevanje i upoznavanje.


FOTO: Osobna arhiva Ivan Božić

 

Dva su zasigurno događaja koja su obilježila ovu godinu i kojima sam prisustvovao kao svjedok, događaji koji će oblikovati daljnju libanonsku povijest i budućnost. Prije svega je to libanonska revolucija (započela je u listopadu i trajala je do veljače), a poslije je riječ o korona virusu, o kojem ne treba posebno pričati jer je zahvatio cijeli svijet. Što se tiče revolucije započela je tiho, iznenada i neočekivano. Libanon je zemlja koju guši problem korupcije (od 70ih godina prošlog stoljeća), koja se očitovala u zahtjevima građana za promjenom političke garniture vlasti. Prije same revolucije, događali su se prosvjedi, ali oni nisu imali težinu kao sama revolucija. Razlog same revolucije je očit i može se iščitati iz brojnih medija… Poskupljenja koja su se događale zadnje godine u okviru poreza na gorivo, hranu i duhanske proizvode jesu pokrenule predrevoluciju.


No sama revolucija se dogodila onog dana kada je vlada odlučila uvesti porez na WhatsApp poziv (da svaki prvi poziv u danu košta 0.20 američkih dolara). Poznato je da WhatsApp besplatna mreža, stoga su se Libanonci okupili masovno na ulicama. Počelo je zatvaranje školi, banaka, bolnica i tvrtki… Sama revolucija je specifičan put jer nije bila konfesionalna i bila je usmjerena protiv elite društva. Jedan od glavnih slogana i zahtjeva revolucije jest da su svi s vlasti moraju otići. Iz perspektive promatrača je bilo čudnije jer revolucija nije imala vođu. Nego je bila spontani izričaj naroda i želja za boljim životom. Uz poreze jedan od gorućih problema u Libanonu jest pitanje struje, vode i odvoz smeća. Svakako da se ova revolucija razlikuje od one iz 2005. koja je bila politička ili prosvjedi iz 2015./2016. koji su prvenstveno bili gospodarske naravi. Revolucija je ujedinila elemente ekonomske i političke naravi, ali je izostavila konfesionalni element koji je prisutan u društvu od uspostave republike. Trodioba vlasti nije goruće pitanje kao 1943. (osnivanje libanonske republike) ili 1989. s poznatim Taif sporazum (okončanje libanonskog rata) koji su doveli do sadašnje političke podjele u društvu.

Revolucija je uz pozitivni element ujedinjenja nacije i potrebe za promjenom dovela i do nekih negativnih elemenata. Zatvaranje institucija i tvrtki dovelo je u pitanje opstanak privatnog školstva (brojne škole se nalaze u problemi jer roditelji ne mogu plaćati školarine), banke zatvaranjem svaki dan gube novac i povećava se vrijednost dolara u odnosu na libanonsku funtu, bolnice sve potrepštine kupuju u dolarima pa se javio problem nedostatka lijekova… Upravo je revolucija u negativnom elementu doprinijela još većoj gospodarskoj krizi. Nesigurnost, iako je revolucija bila mirna, je doprinijela zatvaranju brojnih restorana i hotela (uslužnog sektora, turizma) jer stranci se boje dolaziti u zemlju, u kojoj se odvija revolucija. Početkom ove godine došlo je do promjene vlasti koja se morala suočiti s korona virusom. Trenutna vlada je učinila, prema brojnim analitičarima odličan posao, ali prava gospodarska kriza slijedi nakon korone. Upravo zbog revolucije i skoro tri mjeseca potpune zatvorenosti zemlje (zatvorena je zračna luka, pomorske luke i sve kopnene granice sa Sirijom) jesu još veći uteg gospodarstvu zemlje. U konačnici možda se brojni analitičari ne bi složili sa mnom, ali revolucija je bila krik malog čovjeka i potreba da se poboljša životni standard. Libanon se suočava s najvećom krizom od građanskog rata.

FOTO: Osobna arhiva Ivan Božić

 

Uz sve događaje na političkoj sceni imao sam priliku za vrijeme boravka u Libanonu obići zemlju, od juga od sjevera, jer je riječ o samo 10.000 km². Mnogi stranci koji dolaze, ako uspiju dobiti vizu, posjete i Siriju jer je od Bejruta do Damaska dva sata vožnje. Libanon je poznat po lokalitetima kao Sur i Saida (antički gradovi Tir i Sidon), dolina svetaca (Qadisha – skup manastira iz davnih vremena), Tripoli (drugi grad po veličini u zemlji, nažalost poznat po sukobima Alavita i Sunita), Baalbeck (s veličanstvenim hramovima iz rimskoga doba), Byblos (jedno od najstarijih naselja i mjesto prvog alfabeta), Jounieh (poznat kao Monte Carlo Bliskog Istoka), šuma cedra, različita kršćanska i muslimanska svetišta… Napose šok koji je uslijedio za mene jest da Libanon ima skijališta, točnije četiri velika skijaška centra, od kojih je najpoznatija Faraya. Zbog korone virusa nisam iskusio, ali je “legenda” da je u travnju još moguće skijati i poslije skijanja se spustiti do mora i kupati, unutar jednog dana. Ono što mnogim strancima, pa tako i meni ostaje u trajnom sjećanju jest da Libanon nema struju 24 sata. Ako kuća nema generator, može se dogoditi da jednostavno imate struju onoliko koliko Vas opskrbljuje Électricité du Liban.

Dok pišem ove retke šetam se zadnje danje boravka u Libanonu uz Cornish (šetnicu Bejruta) čekajući polazak prema Hrvatskoj i razmišljajući o vremenu provedenom u Parizu Bliskog Istoka (naziv za Bejrut prije građanskog rata). Bejrut se je bez obzira na ratna pustošenja digao iz prašine, a današnji Bejrut je preslika onoga starog (napose Downtown). Stil života i pokazivanje bogatstva pojedinaca ostali su isti i za vrijeme revolucije, u kontekstu orijentalne kulture. Iz sadašnje perspektive boravak u Libanonu nije lagan, zbog nedostatka osnovnih potrepština, skupoće života, revolucije i pandemije virusa, ali Libanon predstavlja i ostaje svjetionik na putu suživota istoka i zapada, jer to se na svakom koraku u Libanonu vidi.



Ivan Božić

Slavonac koji se s vremenom naturalizirao u Zagrebu. Student filozofije, koji interesnu sferu svoga pisanja usmjerava prema frankofonskoj i arapskoj kulturnoj sferi. Za vrijeme preddiplomskog studija filozofije surađivao u JRS-u, te također pohađao različite ljetne tečajeve jezika i programe po određenim zemljama. Društven i komunikativan, ljubitelj arapske hrane i kvalitetnih francuskih sireva.


Pogledaj još iz povezanih kategorija:

Kulturiranje