Lex Agrokor, presuda šestorki te samoubojstvo generala Praljka, presuda Arbitražnog suda o teritorijalnom sporu Hrvatske i Slovenije, požari u Dalmaciji, preslagivanje Vlade, izglasavanje nepovjerenja ministrima u Hrvatskom saboru, lokalni izbori… Sve ovo čini turbulentnu političku godinu koja je (konačno) iza nas. Turbulentna, odnosno krizna vremena savršen su pokazatelj kriznog komuniciranja od strane političara, ali i stvaranja kompletne slike hrvatskog političkog diskursa. Iako liste najboljih retoričara u posljednjih nekoliko godina ne prolaze bez nostalgije za nekim boljim vremenima, kada se u Hrvatskom saboru vodila argumentirana rasprava (koju su zamijenili Pernarovi monolozi), u nastavku donosimo ponajbolje hrvatske retoričare za 2017. godinu.

5. BOŽO PETROV
Iako bi se na mjestu bivšeg predsjednika Sabora i predsjednika MOST-a vrlo lako mogla naći aktualna ministrica Divjak ili (za širu javnost pomalo zbunjujuće) Milijan Brkić, koji u zadnjih nekoliko mjeseci upotrebljava nešto blažu retoriku, Božo Petrov, ponajviše zbog posljednjeg govora u svojstvu predsjednika Hrvatskog sabora, ulazi u (premali) krug političara koji pokazuje umjerenost te staloženost pred širim auditorijem. No, učestalim naglašavanjem kako „MOST nije još jedna u nizu populističkih stranaka“ zapravo stvara sliku o nepoznavanju populističke retorike. Naime, izjave Bože Petrova poput „pogodovanje Gazdi, a ne hrvatskom narodu“ ili naglašavanje „udbaša u hrvatskom gospodarstvu“ su upravo školski primjeri populizma koji svjesno radi na polariziranju trenutnog auditorija. Možemo sažeti kako je karakteristično za argumentativni diskurs Bože Petrova da se zaustavlja na preliminarnim tvrdnjama, odnosno stvara svijest kod javnosti o određenoj problematici, no nedostaju mu kvalitetni prijedlozi rješenja za iznesene probleme. To se primjećuje i u izboru tema o kojima govori. One su uvijek diskutabilne, a svjesnost o postojanju heterogene publike očituje se u obraćanju cijelom hrvatskom narodu, odnosno svakom pojedincu koji želi promjene u hrvatskom društvu.

 

4. MILAN BANDIĆ
Milan Bandić kvalitetnim spajanjem etosa i patosa te mnoštvom argumentacijskih pogrešaka neiskusnog pojedinca u auditoriju može uvjeriti u kvalitetnu argumentaciju izrečenih tvrdnji. Karakteristično za Bandića je i odabir tvrdnji, naime u krugu je tek nekolicine hrvatskih političara koji gotovo nikada ne upotrebljava političke tvrdnje, a izgovorene tvrdnje ne argumentira. Tijekom 16 godina provedenih na gradonačelničkoj funkciji, Bandić je izgradio karakterističan govornički stil – izjednačavanje sebe s izbornim programom, ali i vještinu snalaženja pred pitanjima novinara koja bi za većinu političara bila pogubna. Bandić, za razliku od Petrova, ne pokušava zatomiti vlastitu populističku retoriku. Upravo suprotno, glavne odrednice retorike Milana Bandića su populističke izjave poput: „Nemam vremena, idemo delat!“. Primjetan je i mesijanski kompleks, odnosno predstavljanje sebe kao spasitelja cjelokupnog naroda, prikazujući se pritom „jednim od najmanjih“, tj. prilagođavajući vlastitu retoriku narodu koristeći kolokvijalni rječnik.

 

3. ANKA MRAK TARITAŠ
Anka Mrak Taritaš savršeno bi se uklopila u britanski politički diskurs zahvaljujući spremnosti prihvaćanja šale na vlastiti račun, što nije čest slučaj u Hrvatskoj. Naime, ona vlastite nedostatke prikazuje kao prednost. Primjerice, prozivku o nošenju sunčanih naočala u Saboru iskoristila je kako bi se obratila mladim, neodlučnim biračima. Kao glavni alat za obraćanje auditoriju, osim televizijskih sučeljavanja, koristila je društvene mreže. Upravo su njenu retoriku za vrijeme kampanje prozvali „Twitter kampanjom“ zbog čestih, ali kvalitetno usmjerenih objava. Kampanju je obilježilo i ironiziranje, ponovno jedna od glavnih sastavnica britanskog političkog diskursa, a javnosti je svakako zanimljiv odgovor na poziv Milana Bandića da „bude s njim na svim važnim gradskim događajima te da unatoč izborima gradski projekti ne smiju stati“ – „Svakako. Dođem čim bude gradskih projekata.“

 

2. ANDREJ PLENKOVIĆ
Andrej Plenković vrlo dobro argumentira iznesene tvrdnje pred auditorijem potkrepljujući ih podatcima ili statističkim parametrima te pritom navodi izvore čime vlastitu retoriku čini vjerodostojnom široj publici. Na hrvatsku političku scenu 2016. uvodi promjenu komunikacijske paradigme, posebice pri usporedbi s još tada aktualnim premijerom Zoranom Milanovićem. Iako nije karakteristična za hrvatski politički diskurs, umjerena i diplomatski orijentirana retorika Andreja Plenkovića dopire do najšire javnosti zbog razumljivosti i jednostavnosti izgovorenih tvrdnji. U odnosu na 2016. godinu primjetan je veći broj diskreditiranja političkih oponenata, što i nije iznenađenje s obzirom na dinamiku događaja u Hrvatskoj tijekom 2017. godine, posebice kada se u kontekst stavi i glasanje o nepovjerenju ministrima. Stavljajući sebe na prvo mjesto čestim korištenjem zamjenice ja, odnosno deiktičkog izraza, Plenković među auditorijem pojačava ulogu etosa pri uvjeravanju. Zaključujemo kako se radi o izuzetnom retoričaru, unatoč manjim argumentacijskim pogreškama te tipovima strateškog manevriranja. Vlastitim komunikacijskim vještinama zaslužio je prvo mjesto, no nejasna te pomalo zakašnjela komunikacija za vrijeme požara u Dalmaciji označava jednu veću i za njega neuobičajenu pogrešku pri obraćanju široj javnosti.

 

1.ZDRAVKO MARIĆ
Iako u fokusu javnosti zbog (još uvijek) aktualnih događaja oko Agrokora, ministar Marić pokazuje zavidnu sposobnost distanciranja od agresivne retorike, čak i u trenucima glasanja o njegovom opozivu u Saboru. Vlastitu retoriku čini vjerodostojnom, jer se u niti jednom trenutku ne upušta u patetiku ili pokušaj diskreditiranja političkog oponenta. Vlastite političke odluke pokušava prikazati racionalno, odnosno pokušava argumentirati najširoj javnosti vlastite poteze pritom koristeći srednji govorni stil prigodan za najšire mase. Ministar Marić vlastite tvrdnje potkrepljuje izvrsnom, gotovo savršenom razinom argumentacije. Kao i premijer Plenković, Marić uvodi svojevrsnu promjenu komunikacijske paradigme na hrvatskoj političkoj sceni ugodnim i kulturnim komuniciranjem pri čemu ne nastoji omalovažiti sugovornikov etos već sav fokus usmjerava na kvalitetnu argumentaciju tvrdnji.

 

Iako je 2018. godina u kojoj građani ne bi trebali izlaziti na izbore, ostaje vjera u profiliranje novih kvalitetnih retoričara koji bi uvelike doprinijeli kvaliteti hrvatske političke scene, kao i kvaliteti komuniciranja s biračima.

 

Matej Brečić