mimladi

Položaj slijepih osoba u Hrvatskoj: “Sustava nema, nego je – kako se tko snađe”

Zatvorite oči na nekoliko trenutaka i pokušajte doživjeti svijet oko sebe. Primjećujete kako ono što se događa oko vas čujete, možete opipati predmete koji su vam blizu, možete osjetiti, ali ne i vidjeti. 

 

Sada zamislite da sve svoje svakodnevne obveze obavljate zatvorenih očiju, idete na fakultet ili na posao, idete u knjižnicu, učite, kupujete namirnice i planirate odlazak u šetnju. Razmislite, postoji li nešto u čemu ste ograničeni? Smatrate li da ne možete raditi sve što ste do sada radili? Treba li vam pomoć drugih?

 

Više od 80% vanjskih informacija primamo putem vida. Teško je zamisliti život u kojemu nešto ne možete vidjeti, a želite, nekoga pogledati, a ne možete, no ono što je važno jest biti svjestan da postoje osobe koje tako žive svaki dan, one su pored nas. Da bismo ih vidjeli, sve što trebamo napraviti jest prestati skretati pogled u stranu. To što se mi pravimo da nešto ne postoji, ne znači da je uistinu tako – postoje ljudi s tjelesnim oštećenjima koji žive s nama i svatko od nas se mora osjećati pozvanim na razumijevanje i pomoć drugima.

 

Hrvatski savez slijepih nacionalna je krovna institucija odnosno organizacija civilnog društva u Republici Hrvatskoj, koji je 2002. godine osnovao je Hrvatsku zakladu za školovanje slijepih Marko Brkić koja kroz stipendiranje i druge aktivnosti pomaže slijepim učenicima i studentima u njihovom obrazovanju. Poseban naglasak stavljaju na važnost videće asistencije, a kroz projekte uključuju mlade u različite aktivnosti i druženja.

 

“Naravno da postoje ograničenja zato što je zapravo dijapazon zanimanja kojima se uopće mogu baviti osobe s oštećenjem vida već sužen u odnosu na otvoreno tržište, to je nekakvo opće ograničenje. Onda gledamo da smo mi svi osoba za sebe i da svatko od nas nije za sve što mu se nudi i u tom kontekstu je i ova inicijativa za transformaciju Centra za odgoj i obrazovanje Vinko Bek u kojemu Savez ima aktivnu ulogu. 

 

Nismo svi za fakultete i ne moramo biti, ali biti slijep i neobrazovan je ubojita kombinacija. I kada ste visoko obrazovani ne možete se baš uključiti na otvoreno tržište, a kada niste ni to, onda više manje zaboravite na to da ćete ikada raditi. Inače se okruženje oko nas sve više vizualizira pa ću reći da je sad 95% svega oko nas u simbolima i bojama, što je apsolutno nepristupačno za slijepe. 

 

Tako da ću reći da nam je sve teže u tom kontekstu jer svijet sve više oko nas postaje slikovit i simboličan. Sustava kao takvog nema, često imamo visoko obrazovane naše mlade koji zbog predrasuda, stigme, neprobitačnosti, nesocijaliziranosti nisu u mogućnosti uključiti se na tržište rada čak ni uz ove mjere aktivne politike zapošljavanja”, rekla nam je gospođa Andreja Veljača, izvršna direktorica Hrvatskog saveza slijepih.

 

Kroz razgovor smo zaključili da je potpora države izostala, iznimka je grad Zagreb, iako ni to nije radi sustava jer on kao takav ne postoji. Hrvatski savez slijepih provodi projekte koji su usmjereni na jačanje radnih kompetencija i konkurentnosti na tržištu rada mladih. Jasno je da je situacija drukčija u urbanim i ruralnim dijelovima Hrvatske te da slijepim osobama nedostaje potpora.

 

“Imamo jedan slučaj gdje je dečko izgubio vid u drugom razredu srednje škole, radi se o jednom dečku u Virovitičko-podravskoj županiji. Potporu dobiva jednom mjesečno, kao da je i ne dobiva, znači nedostatna je podrška. Njegovo okruženje, njegova škola nije spremna na to, nemaju znanje, nemaju kapacitete, pravo na osobnog asistenta kao slijepa osoba ne može ostvariti i ne bi mu ni trebao, kad bi imao potporu koja je potrebna, odnosno kad bi se mogao uključiti u jedno brzinsko psihosocijalno rehabilitiranje da se nauči koristiti nekim drugim stvarima na drukčiji način i da može pratiti nastavu”, govori gospođa Veljača.

 

Kako nam je rekla gospođa Veljača, slijepe osobe videću asistenciju najviše koriste za odlazak liječniku, kupovinu namirnica, a vrlo rijetko netko pita za odlazak na nekakvo kulturno ili sportsko događanje. Osim toga, slijepe osobe se vrlo često susreću s diskriminacijom te su zakinute za mnogo toga, a ponajviše jer im nisu riješena neka egzistencijalna pitanja te nije ni moguće u takvom društvu govoriti o skorom rješenju drugih problema koje postoje. Ono što vjerojatno mnogi od vas ne zamišljaju jest da biti slijepa osoba znači i da ne možete potrčati za tramvajem ili presjeći put ako ste u žurbi, a dogovor za kavu s drugim slijepim prijateljem na nekom mjestu je gotovo nemoguća misija.

 

Da bi se u budućnosti trebale dogoditi neke promjene, slaže se i gospođa Veljača:

 

“Naravno da očekujemo promjene, i moramo biti pozitivni. Nadam se da ćemo konačno doći do inkluzivnog dodatka koji se rješava već 10 godina. Uvijek smatram da treba pozitivno misliti, idemo u tom smjeru da nikad nećemo biti jednaki, ali možda malo više jednakiji. Uvijek se bavimo tim nekim egzistencijalnim potrebama i zaboravljamo u čemu nas sve to sljepoća sprječava, što to ne vidimo, što ne možemo percipirati, za što smo sve zakinuti, od pojmovnog pa do toga da ne vidimo samog sebe i okruženje u kojem živimo. To su te neke stvari o kojima nitko ne progovara.”

 

Kada govorimo o obrazovanju i onome što je najpotrebnije da bi se steklo znanje, podrška države izostaje. Tiskanje knjiga na Brailleovom pismu višestruko je skuplje od običnog tiskanja knjiga i udžbenika.

 

“Djeca osnovne škole koja su u specijalnoj školi u Vinko Beku knjige imaju preko njih. Djeca u integraciji imaju knjige putem projekata koje aplicira nekoliko udruga koje raspolažu znanjem i resursima za izradu knjiga na brajici. Hrvatski savez slijepih aplicira dva projektna prijedloga na Ministarstvo znanosti samo zato da bi ta djeca koja su u integraciji praćena od Centra Vinko Bek, a nemaju osigurane udžbenike, na neki način dobili udžbenike iz kojih mogu učiti. Srednjoškolci su otprilike u ovoj projektnoj priči. Savez slijepih i dalje smatra da se slijepo dijete može opismeniti samo ako zna Brailleovo pismo. Kao što dijete u prvom razredu mora uzeti papir i olovku da bi bilo pismeno, tako i slijepo dijete u prvom razredu mora uzeti šilo i tablicu i Perkins stroj i naučiti što je to abeceda i kako se pišu slova i to u papirnatom obliku jer sve ove digitalne verzije svega možete koristiti kada ste pismeni”, zaključuje gospođa Veljača.

 

Možemo reći da udžbenici za djecu u školama ovise o tome koliko će biti prijavljenih projektnih prijedloga te koliko će se sredstava dobiti za tiskanje udžbenika na Brailleovom pismu. Tako se nekada dogodi da se uspiju tiskati udžbenici, ali onda nema dovoljno sredstava za radne bilježnice. Svakako se moramo zapitati što bi se dogodilo da nitko ne aplicira projekte, kako bi onda djeca i mladi dolazili do literature za obrazovni program koji pohađaju? Uglavnom studenti koji tek upišu fakultet, posebno ako su došli u drugi grad, prvu godinu stavljaju u mirovanje kako bi prošli proces prilagodbe, naučili rutu kojom idu te se naučili na život u Zagrebu. 

 

Hrvatski savez slijepih ove godine stipendira dvanaest učenika i studenata. Osim toga, pomažu im prilikom skeniranja knjiga i pružaju podršku i kroz druge različite projekte koje održavaju.

 

Kako bismo saznali iz prve ruke kako je to biti slijep i studirati te s kakvim se sve problemima jedna takva osoba susreće, razgovarali smo i s Dejanom Rakić, studenticom četvrte godine komunikologije na Hrvatskim studijima. Dejana je osim toga završila i tri godine povijesti na istom fakultetu, a vid joj se pogoršavao s godinama.

 

“U prva četiri razreda osnovne škole nije bilo toliko problema jer sam bila slabovidna i pisala sam flomasterom i čitala uvećani tisak. Kako mi se vid pogoršavao, morala sam prijeći na Brailleovo pismo. U početku mi je to sve bilo apstraktno i bojala sam se kako ću s time barati, kako će se svi odnositi prema meni. Jednostavno, došla sam nespremna u situaciju koju nisam očekivala “, rekla je Dejana.

 

Tako joj je svaki tjedan u školu dolazio tiflopedagog kako bi učila Brailleovo pismo. Nekoliko tjedana ju je učio kako pisati Brailleovim pismom, od osnovnih crtica pa sve do učenja nekoliko slova svaki tjedan. Kao i sa svime, potrebna je dostatna vježba kako bi se sve naučilo i kako bi osoba stekla brzinu pisanja. Sve do sedmog razreda pisala je na Brailleovom stroju koji je bučan što je često znalo smetati učenicima, a i kasnije je koristila stroj samo za ispite i matematičke zadatke.

 

“Tiflopedagog je i dalje dolazio u školu i ispisivao profesorima na crni tisak moje odgovore. To bi se oduljilo pa bi često pred sljedeći ispit saznala koju sam ocjenu dobila iz prethodnog ispita. Za praćenje nastave sam koristila Brailleovu elektroničku bilježnicu Pronto. To je osmotočkasta Brailleova bilježnica koja nije zvučna osim ako se ne uključi govor. I u srednjoj školi sam nastavila koristiti Brailleov stroj za ispite i bilježnicu samo je tiflopedagog mogao dolaziti jednom mjesečno”, govori Dejana.

 

Sigurno se pitate kako slijepe osobe dolaze do knjiga za učenje, a Dejana nam je rekla da je to jedan veliki problem. Zbog financijskih razloga knjige je uz pomoć roditelja skenirala i prebacivala u Pronto, a često nisu znali na vrijeme koju literaturu treba skenirati ili se to napravi prebrzo pa onda mora ponavljati. To je sve ono što uzima dosta vremena, truda i privikavanja na takav način učenja koji bi uz pomoć literature na Brailleovom pismu sigurno bio olakšan.

 

Kako bi se što bolje prilagodila fakultetu Dejana je prije upisa studija krenula na računalni tečaj u udrugu HUPRT odnosno Up2date. Tamo se naučila služiti računalom te je svaki tjedan učila nove kombinacije tipaka za određene funkcije. Na prvoj godini je krenula učiti i tehnike bijelog štapa, a da bi se danas mogla kretati sa štapom po kampusu trebalo joj je dva semestra učenja i dosta prakse. Literaturu je do sada dobivala od knjižnice studija u PDF formatu. Osim toga, neki profesori su joj dozvolili i da snima predavanja. Ispite je odgovarala ili usmeno ili na laptopu koji je bio prilagođen za fakultet (nema drugih datoteka i ne postoji mogućnost spajanja na internet).

 

Za dodatne informacije kontaktirali smo i s Ministarstvom znanosti i obrazovanja, a ovdje prenosimo dio odgovora koji smo dobili: 

 

“Ministarstvo znanosti i obrazovanja od 2015. godine kontinuirano svake godine raspisuje Javni poziv za financiranje projekata udruga za prilagodbu i izradu udžbenika/literature za potrebe slijepih i slabovidnih studenata i učenika. Temeljni cilj je zadovoljiti individualne potrebe slijepih i slabovidnih studenata prilagodbom udžbenika i literature na Brailleovo pismo u digitalnom obliku i zvučnom zapisu za lakše praćenje nastave na visokim učilištima. Ovo ministarstvo dodjeljuje bespovratna sredstva za prilagodbu i izradu udžbenika/literature za slijepe studente i učenike temeljem provedenog Javnog poziva, a sredstva su osigurana u Državnom proračunu RH na aktivnosti Programi izrade udžbenika za slijepe i slabovidne učenike i studente. U Proračunu za 2018. godinu predviđa se iznos od oko 2.300.000 kuna. Udruge u svojim projektima zadaju precizne ciljeve kako osigurati prilagodbu i izradu udžbenika i literature na brajici, u digitalnom obliku te sadržajno istovjetan onom na crnom tisku za potrebe slijepih studenata na visokoškolskim ustanovama u RH. Veći broj slijepih studenata studira na fakultetima društveno-humanističkog područja.”

 

Ljudi ponekad nisu sigurni kako postupiti prema slijepim osobama, kako im prići i pitati trebaju li pomoć i kako se ponašati u takvim situacijama. Ono što bi svatko od nas trebao napraviti je shvatiti da možemo drugima pomoći na različite načine, a najmanje što možemo učiniti jest pitati slijepu osobu treba li kakvu pomoć. Osim toga, uključivanje slijepih osoba u društvo je cilj koji treba postati prioritet, a literatura za sve slijepe osobe mora biti dostupna kako bi imale priliku za osobni i profesionalni razvoj.

 

 

 

Unesite pojam po kojemu želite pretraživati portal.