Trnem, miluje me dažd,
suze neba s mojom suzom teku,
trnem, duhne povjetarac,
i škrguta si osluškujem jeku.
Sjedim, a oko men’ me vode
obgrliše valovljem visokim,
uzmičem, bo zgrabiše me stranac,
al’ hitam jur za glasom mu dubokim.
Trčim, jer prelijeva se more,
i pučina me zaplaviti vreba.
Plavilo već sustiže me trudna,
i molitva je sve što sad mi treba.
Stropošćem, kad umoren puteljkom
zaigra mi srce od toplote,
zaigra, jer ćuti Njegov pogled,
jer zna da gleda Vrelo sve ljepote.
O lijep li si, bijedni moj živote!