Postoji taj jedan svjetski, međunarodni i svenarodni, svega dvotjedni, ali gotovo vječni događaj koji nas svakoga četvrtoga ljeta veže u televizijske zaslone, mobitele, sportske tjednike, radijske prijamnike i redovitom je temom razgovora u javnom prijevozu, na plaži, u šetnji, ali i za obiteljskim stolom, uz čašicu i uz volan, uz daljinski upravljač i uz penkalu …
Možda su, baš zbog toga što se radi o sportskom vojevanju, o ratovanju sportašima, mjesto vojnicima, Olimpijske igre zadržale svoj status, ugled i opće odobravanje. S obzirom na to da su borba, patnje, znoj i natjecateljstvo konstante ljudskoga života, a nagrade, slava, čast i zajedništvo mnogo rjeđe zadovoljštine, jasno je zašto su Olimpijske igre sportsko utjelovljenje naših svakodnevica. Ipak, za razliku od svakidašnje običnosti (kuća-posao-kuća), Olimpijske igre donose sjaj, blještavilo, napetost, tijesnu borbu, suze poraženih i zadovoljavajuću nagradu pobjednika.
Upravo nam Igre omogućuje zaboraviti naše svakodnevlje dok „zavaljeni“ u trosjed, s grickalicama u krilu, komentiramo zahtjevnost i opasnost gimnastičkih figura, gracioznost sinkroniziranih plesačica, ujednačenost osmeračke ekipe ili majstorske „žabice“ vaterpolista. Igre nam na dlanu, bilo mobitela, bilo televizora i bez kakva napora ili žrtve (osim utrošenog vremena za pripremu kokica) nude raskoš, profesionalizam, zavidnu tehniku, vrhunsku izvedbu, brušenu godinama i, uza sve to, nezamjenjiv emocionalni naboj – neizvjesnost i strah pred nastupima naših odličnika, razočarenje uslijed njihovih poraza, ushit i veselje za njihovih pobjeda, ponos pri izvođenju himne …
Zavidnici bi mogli komentirati kako su olimpijci samo „gladijatori“, „plaćenici“, „robovi“ svojih sponzora, ambicija, trenera, saveza, očekivanja njihovih sredina i sunarodnjaka. U tomu zasigurno ima istine. Nadalje, Igre bi, na tomu tragu, bile „zabave za mase“, panem et circenses, „ispušni ventil“ u sezoni kiselih krastavaca, kako novinari običavaju nazivati ljetne mjesece lišene parlamentarnih prepucavanja i dnevnopolitičkog populizma. Neminovno je da one to jednim svojim dijelom i jesu – zabava, odušak, odmor od svakodnevice.
Ono što mnogi od nas, zapravo premnogi, želimo zaboraviti, potisnuti, zanemariti jesu sve one godine, treninzi, usponi i padovi, udarci, razočaranja olimpijaca, „krv, znoj i suze“, sva njihova nadanja i sanje, sva silna ljeta i zime utrošene u dostizanje olimpijskog sna. Sve to želimo odijeliti od naših olimpijaca jer to predstavlja našu svakodnevicu, zadatke i obaveze koje nas čekaju po završetku (uvijek prekratkih) godišnjih odmora. Ne želimo slušati o njihovim suzama – želimo uživati u njihovu smijehu. Ne želimo slušati o njihovim svakodnevnim borbama – želimo sudjelovati u njihovoj slavi. Ne želimo od njih motivacijske poruke – želimo ciku radosti.
Na kraju svakih Igara, kad svaka država i njezini državljani zbrajaju svoje uspjehe, slave svoje junake, problematiziraju položaj sporta u svom društvu, kada političari donose nestvarno ambiciozna obećanja, a sportaši mnogo stvarnija, svi se mi, potrošači, gledatelji, pasivni sudionici tog velebnog događaja ponovno stavljamo pred težak izbor naših života: nastaviti dalje „brže, više, jače“, nadahnuti istinskim junacima, ili se prepustiti blagom očaju i svakodnevnom otuđenju, križajući preostale dane našega godišnjega na vremenicima i razmatrajući malenost i običnost naših života.
Ali izbor je sasvim jasan: prihvatiti našu malenost i prolaznost, ali opasati se hrabrošću i nadom, osvijestiti svoje slabosti, ali istovremeno i izgrađivati se i jačati, ne prepuštajući se pritom mantrama knjiga za samopomoć i „lijepljenju“ motivacijski poruka na društvenim mrežama, već konkretizacijom naših ciljeva.
I dok se sportaši moraju othrvati sladostrasnom zovu olimpskog plamena i nastaviti trenirati i pomicati svoje granice „kao da se ništa nije dogodilo“, mi, zajedno s tim istim sportašima, moramo odlučiti kojem ćemo plamenu upraviti našu svakodnevicu, naše živote, naše minute, sate i dane … Hoće li to biti primamljujući ognji zemne slave, novca, ugleda i moći ili neke trajnije, možda i vječne vatre?
Svakim danom predstoji nam isti izbor.
A Olimpijske igre? One su nam, kao Oda običnosti, Oda radu, trudu, znoju, umoru, Oda neodustajanju, odličan alat u odabiru boljeg izbora – življenju naših života, naših svakodnevlja, a ne tuđih, kratkotrajnih, već sutra zaboravljenih odbljesaka te varljive olimpske slave.
