Sjećam se prvog ulaska u kazalište. Teški zastori veličanstvene boje, uzbuđenost šestogodišnjih prvašića i tihi šapat njihovih učiteljica: “Tiho, djeco, na posebnom smo mjestu…”. Imala sam komadić papira, na njemu crnim masnim slovima otisnut broj sjedala. “Posebno mjesto, netko je čuvao mjesto za mene.”, mislila sam. Svjetlo se lagano gasilo i dok je tako mrak ispunjavao teatar, nastajala je i velika tišina. Inače sam se bojala mraka, a ponekad i tako guste tišine, ali ovdje nije bilo straha. Tek strepnja i uzbuđenost jedne djevojčice koja uživa u svečanosti što je tek jedan korak od njezinih očiju. Zastori se tek imaju podignuti, teatar će tek za koji trenutak biti ispunjen pozorno vježbanim ritmom što ga stvaraju stopala iskusnih ljudi na starom temelju virovitičkog kazališta. To je bio zvuk, doticaj malene ženske cipele i dugačke daske smeđe boje. Znala sam da je veličanstvena svečanost počela.
Kad sam imala 15, prvi sam se put našla na tim starim daskama. Pažljivo sam hodala, glasno govorila i uživala u životu nekog novog lika. Sara je nestala. I svaki put na pozornici nakon prvog puta, bio je jednako zastrašujuć i začuđujuć u isto vrijeme. Ruke su uvijek drhtale, glas je razmišljao kako ne puknuti, a noge su tražile onu najvažniju dasku na koju stati. Svaki put sam ja nestajala, a rađao se netko drugi. Ja kao da sam umirala iako me moja interpretacija lika držala na skrivenom životu, a lik iz najdražeg scenarija je oživljavao. Prvi dodir mojega stopala i stare kazališne daske značio je život. Tu sam bila doma i uživala u udobnosti svoga mira, a tu sam bila i na nekim nepoznatim prostranstvima pod okriljem reflektora i budnih očiju publike.
A gdje danas možemo koračati? 27. ožujak 2021. – Svjetski dan kazališta, dok su pozornice prazne, a daske čeznutljivo iščekuju svoga najdražeg lika da oživi pod veličanstvenim zastorom, svijet se preobražava u neku čudnu pozornicu. Na trenutak se učinilo da se kazalište pretvara u film i da je tako malo imaginacije ostalo za vidjeti iz dvanaestog reda, sjedala sa sredine. Ljudi nose neke čudne maske, a uopće ne oživljavaju tako nove likove. Doista, kazališni glumci i glumice, dramaturginje i kostimografi, što na današnji dan možemo učiniti za teške, već dugo nerazgrnute zastore, za prašnjave daske i sjedala na kojima nitko već dugo nije sjedio? Kako ćemo danas zahvaliti daskama koje stoljećima daju čovjeku da bude?
Dovoljno je sada stati. Publika pred glumcima i glumci pred publikom. To je uvijek bila temeljna razlika između filma i kazališta. Jednom zalutalom mišlju otvarala su se duboka i visoka obzorja ljudske imaginacije. Krevet je jednim korakom postao brod, daske more, a onaj gospodin iz dvanaestog reda, sjedala sa sredine, radosno je zamišljao da je jedan od članova posade. Zahvaliti kazalištu, danas, znači oživljavati ga vlastitim mislima. Idejama, pričama, kostimima. Razbijajući barijere između biti stvari. Zamisliti drugačije, neočekivano i novo, držeći u rukama svakodnevne predmete pred publikom koja je ogledalo stvarnosti, imati u rukama nikad pronađene dragulje. Danas, više nego ikad, zahvaliti tim daskama koje su nas oživljavale znači ponovno im dati život. Oživjeti ih maštom da ponovno postanu ocean što je ovdje slika umjetnosti, a koji umjetnicima daje da plove tim širinama.
Kazalište je to uvijek nama bilo i značilo: jedan beskrajan svemir skrojen po potrebi u tek nekoliko metara kvadratnih, uokviren teškim veličanstvenim zastorima i ispunjen gustom tišinom i mrakom. Upravo se ovdje najbolje vidi.
Daske koje život znače
