„Ne samo pojedinci, nego i riječi imaju dvostruko značenje. Sve je zamka za onoga, koji ne vidi jasno. Izpod tajnih rieči ostvaruju se programi i pjatiljetke: demokracija, sloboda, vlast naroda, red dobivaju novo značenje. Kod bezazlenih i zanesenih to stvara nesigurnost i zabunu, ali kod spretnih i upućenih to izazivlje samo značajno namigivanje: „ Razumiemo se, druže. Meni to ne trebaš objašnjavati.“”
Antun Bonifačić, „Bit ćete kao bogovi“
Kao što oni upućeniji iz naroda dobro znaju, kulturni tim Svjetskog saveza mladih Hrvatska vodi književni klub Deka koji se jednom mjesečno sastaje u cilju komentiranja jednog književnog uratka. Koncem siječnja bilo je odlučeno da će se skinuti prašina s knjige pomalo zaboravljenog književnika i pjesnika te pripadnika hrvatske emigracije, Antuna Bonifačića. I što nam je ta prašina otkrila?
Roman „Bit ćete kao bogovi“ predstavlja autorov pokušaj istrage ideologije koja je Hrvatsku dovela do Bleiburga i koja je u jednom trenutku gotovo čitav svijet odvukla u crveno. Njegov glavni lik Oskar Juranić je fanatični pobornik komunizma, osoba koja je svoj cjelokupni integritet i volju podredila ostvarenju ideoloških fantazija. Baziran na stvarnoj osobi, Bonifačić ga ipak kroz fikciju pretvara u lika koji predstavlja jednu ideju i ujedno daje odgovor na pitanje što se dogodi kada čovjek svoj cjelokupni bitak usmjeri ka dostizanju zemaljske moći.
Oskar Juranić nije samo vjerni sluga komunističkog pokreta, on je i njegova svojevrsna metafora. U romanu se, kroz retrospektivu, prikazuje njegova dječačka dob u kojoj vlada kršćanska idila u čvrstim rukama njegove pobožne majke. No s odrastanjem slijedi susret sa sekularnim idejama koje su se otuđile od Boga i kroz koje Oskar gubi vjeru, ali žar za idealom i dalje ostaje da bi u konačnici tužno pao u svoju vlastitu perverziju. Dječak koji je htio širiti ljubav postaje muškarac koji sije smrt.
Oskar poslije Drugog svjetskog rata sudjeluje u pokoljima mnogobrojnih protivnika novog režima i po toj zasluzi stječe visoke funkcije, moć, žensku pažnju i muška tapšanja po ramenu. No uzlet traje kratko jer u političkim smicalicama biva odstranjen i u konačnici osuđen na smrt. Kao i mnoge slične prije njega, prožderala ga je ista zvijer koju je cijelog života hranio.
A što je u ovoj pripovjednoj niti metaforično? Pa pratimo li razvoj europskih socijalističkih ideja od početka 19. stoljeća, primijetiti će se početni impuls simpatije prema kršćanskim idealima prošlih vremena, naročito solidarnosti i bratstvu svih ljudi u poruci Isusa Krista. No taj razvoj je, preko Feuerbacha i Marxa, zadobio jedan duboko ateistički ton u kojem je Bog proglašen iluzijom koja mora biti zamijenjena čovjekom i njegovim htijenjima. I tako se jedna idejno nevina Europa 19. stoljeća, puna poleta i žara te želje za svladavanjem vanjskih prepreka prirode i pomicanjem granica znanja o njoj, pretvorila do sredine 20. stoljeća u razrušenu pustinju uništenih gradova, umornu od ideja i okupiranu od režima zlih ideologija.
Bonifačićev roman je silno ambiciozan, želi se svega dotaknuti pa ga posljedično ima posvuda pomalo. Izuzev oslikavanja svog glavnog antijunaka, u priču se ubacuje čitav niz manjih likova i sporednih radnji kroz koje se autor želi dotaknuti njemu zanimljivih točaka.
Tako imamo priliku vidjeti odnose Tita i njegovih podređenih, akcije stranih diplomatskih i obavještajnih frakcija na našim područjima, likove koji pronalaze vjeru u sveopćem raspadu… koga je ovaj tekst dosad zainteresirao, neka pročita knjigu jer autor teksta nema namjeru širiti njegove opsege na toliki dijapazon tema. Samo bih napomenuo da uvodni citat iz knjige izvrsno pogađa u srž napada ideologije na objektivnu istinu; zlostavljanjem jezika riječi dobivaju dvostruko značenje, ne znači da, da znači ne. U takvoj atmosferi propaganda utječe na građane totalitarne države i oni polagano gube osjećaj za realnost dobra, slabi im intelektualni instinkt i moralni gard, te u konačnici postaju voljni počinitelji i/ili lake žrtve. U ovom i na drugim mjestima, kroz precizno detektiranje problema Bonifačić se ponešto približava Orwellu, te ujedno za te dijelove romana mogu reći da su mi najbolji.
Zaključno bih dodao, sjajna mi je stvar kod Deke to što se nađem u prilici pročitati nešto što u regularnim okolnostima moje oči sigurno ne bi vidjele. Dapače, da imam 10 000 godina samo za čitanje knjiga, mislim da bi za Antuna Bonifačića i dalje ostao kratak. Tako da imam poruku za sve vas koji ste u dilemi oko prijave na iduću Deku; izbor knjige za raspravu će vam gotovo sigurno donijeti izlazak iz vlastite čitalačke zone komfora. A to se, i kod čitanja i kod svih bitnih stvari u životu, uvijek isplati činiti!
