Albert Camus slovi kao jedan od najvećih spisatelja dvadesetog stoljeća, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, ali i začetnik filozofskog pravca poznatog pod nazivom egzistencijalizam apsurda. No, je li kvaliteta spisateljskog umijeća oduvijek prisutna u njegovim tekstovima? Je li on rođen velikim ili je vlastitim trudom to tek postao? Genij ili tek usavršena vještina? Kratku analizu pokušat ćemo upravo na Camusovim početničkim tekstovima, tekstovima koje je objavio u dobi od dvadeset i dvije godine. Naziv djela je Naličje i lice, sastoji od pet pripovijetki, prvi put obavljenim 1937. godine u jednoj malenoj alžirskoj nakladi. Hrvatski prijevod učinila je Marija Paprašarovski, a djelo su izdali Hrvatsko filološko društvo i Disput, u srpnju prošle godine. Osvrnimo se ukratko na sadržaj djela, glavne protagoniste i motive kojima su prožeti.
Prva pripovijetka, Ironija, osvrće se na specifičnu skupinu likova, dva starca i jednu staricu, koji u svojim poznim godinama osjećaju strah od smrti. U svojim posljednjim naporima žele izazvati empatiju među svojim bližnjima, stvarajući utjehu (ili smisao) vlastitih života. Upravo su bližnji njihova dijametralna suprotnost, oni su mladi, puni energije, odvažni i hrabri, koji nisu na vlastitoj koži osjetili poraz od života. Mladi su posebni u tome što ih ne mori strah od samoće, u tuđim očima oni nikada nisu teret društvu i drugima. Ukazuje se na dihotomiju životnih stanja: mladost koja je usredotočena neposrednost življenja, izgubljena u trenutku sadašnjosti i vlastitog sebeljublja dok je starost opterećena reminiscèncijom sladunjavih pobjeda iz daleke prošlosti. U strahu od gubitka sebe, vlastitog identiteta ako ih drugi odbace, oni se pokušavaju nametnuti, učiniti mlade ovisnim i privrženim njihovim suprotnostima, kao posljednji borbeni poklič pred kontingencijom života koja se primiče kraju. Život se prikazuje kao kovanica s dvije strane, kao Janus, simbolizirajući početak i kraj. Za tragiku kraja Camus kaže : „Riječ je o tri slične sudbine, a ipak različite. Smrt za sve, ali svakome njegova smrt.“
Druga pripovijetka, Između da i ne, odaje ozračje autobiografskog prisjećanja na djetinjstvo, ispunjenog materijalnim siromaštvom. Siromaštvo doma uzima se kao refleksija siromašnog odnosa majke i sina, iako gaje međusobnu ljubav, potpuno su ravnodušni u iskazivanju te iste ljubavi i zahvalnosti. Njihov odnos prikazan je kao dužnost, ali ne i želja za obiteljskom prisnošću. Osim ravnodušnosti obiteljskog života, koja na trenutke podsjeća na Kafkin Preobražaj, u ovoj pripovijetki nalazimo nekoliko kratkih redaka o samoubojstvu i besciljnosti ljudskih odnosa, više kao digresija nego filozofska tema koju je nastojao prikazati u Mitu o Sizifu.
Smrt u duši, slijedi mentalni život mladića koji dolazi u njemu nepoznati grad, Prag. S ograničenim financijskim mogućnostima i bez znanja češkog jezika, protagonist počinje stvarati averziju spram svojeg turističkog pothvata. Prijezir prema kontinentalnoj hrani, jezična blokada u razumijevanju povijesne dimenzije grada, tmurni pejzaž, rezultira nostalgijom ka izgubljenim mediteranskim načinom života. Četvrta pripovijetka, Ljubav spram života, svojevrsna je apologija estetike svakodnevice, ponajviše ženske ljepote koja kao mistični doživljaj opravdava sve nedaće življenja. Simbolika dvoglavog boga prisutna je i u ovim riječima alžirskog spisatelja: „Nema ljubavi prema životu bez očaja zbog života.“ Posljednja pripovijetka, Naličje i lice, započinje s opisom jedne starice, koja odlučuje uložiti sve novce (dobivene iz ostavštine) u svoju novu grobnicu. Tim činom, gospođa počinje idolizirati svoje mjesto počinka, ono postaje njezina jedina zabava i razlog izlaska iz kuće. Ova kratka uvertira, poslužuje Camusu kao podloga za istraživanje vlastitog, temporalnog postojanja.
Završnim rezoniranjem možemo se upitati reflektira li ovo djelo Camusa u njegovom pravom svijetlu? Može li se iz ovog najranijeg dijela očitati tjeskoba života u Strancu? U Meursaultovom amoralnom činu ubojstva? Ili o Kaliguli i njegovoj dijalektici smrti? Ima li one moralne problematike izvršenja atentata na cara, ali odbijanje tog istog zbog smrti djece u Pravednicima? Možda ovaj mladenački Camusu gleda život kroz ružičasti vizir sreće, nadanja i ljepote? Odgovor je ambivalentan, ovo djelo je uvod u egzistencijalizam apsurda, ali je i dalje zarobljeno u estetici mladenačke percepcije života. Estetskom životu kierkegaardovske filozofije, životu koju je utopljen u uživanje, cigarete i žene, dok svi fenomeni graničnih, smrtnih situacija dolaze kao gorak okus na mladenačkom jeziku. Bi li preporučio ovu knjigu nekome tko prvi put čuje za Camusa? Kao uvod u njegova kasnija djela? Ne. Pripovijetke u svojim uvodima mogu stvoriti zainteresiranost, ali njihov nastavak često se pretvara u melankoličnu patetiku. Izgleda da Camus nije rođen kao veliki pisac, već je to morao postati.
