U sedmoj epizodi ciklusa Poezija petkom predstavljamo Mateju Tutiš (Pula, 1993.). Mateja je odrasla u Tovarniku, a studira na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Članica je književnog kolektiva Prirok.
Zasjeda
pogled s vrha zgrade uvijek otkrije
nešto više. leševi klupa prestaju biti
metafora za smrt. zajedno sa stazom tvore sliku
željeznice iako ne postoji mjesto koje bi moglo
pristajati kraju. ni ovo mjesto
(na rubu zgrade, vertikali grada) možda
ne postoji. vrijeme je nestašice stvari koje bi ga
činile. trebalo bi kupiti kartu i savijati je
dok ne postane mikro kartica za život.
nailazi nevrijeme. rukama sam, kao obično,
dotaknula svoj vrat. tako se doznaje:
koliko traje sekunda u krvotoku,
koliko sam sekundi gledala u oblak,
koliko je sekundi preostalo za riječi.
u mene će se slijevati barutna
kiša: kroz oči i živce od marcipana, kroz
žbuku, plijesan, balustrade i kaldrme,
kroz katove svijesti,
suteren
i dublje,
sve dokle
dopire
kanalizacija.
