Zapadni je standard uzimati morning after abortivne pilule, makar je nju izmislio Istok. Na tisuće ljudi spremno je bez sustezanja popiti pilulu kako bi se riješilo onog čudnog, neželjenog bića u samom sebi. To biće raste, želi živjeti i najčešće je na teret i muku trudnoj osobi, bilo muškoj bilo ženskoj. Pilule pomažu osobi da slobodno ide kroz život bez neželjenih stvari i događaja, bez ikakvog uznemiravanja. Radi se o misaonim Murti-bing abortivnim pilulama poljskog književnika Czesława Miłosza, koje služe odricanje od vlastitog mišljenja, za umirivanje savjesti i za postizanja egzistencijalnog mira kako bi osoba, a naročito intelektualac, postao ´koristan,´ kako bi se ´prilagodio´ novoj i dominantnoj misaonoj i duhovnoj struji. Pilula je nastala u laboratorijima iza Željezne zavjese, a disident je odbija uzeti.
U engleskom jeziku to dissent, znači ´ne slagati se´ ili ´otpasti od nečega.´ Dissident je stoga odmetnik koji se od-metnuo od vladajućih prilika. U europskom kontekstu, prvi disidenti su engleski religijski pobunjenici 16. stoljeća, dok su drugi, i relativno posljednji, ali istinski odmetnici, oni komunističke Istočne Europe. Bauk komunizma doista ide ruku pod ruku s baukom disidentstva. Disidenti kako ih razumijemo su intelektualci i borci za ljudska prava u totalitarnim komunističkim sustavima 20. stoljeća koji nisu priznavali ljudska prava slobode govora, slobode izbora i slobode mišljenja. Najpoznatiji disidenti su Vaclav Havel, Lech Wałesa i Aleksandar Solženjicin dok je kod nas najpoznatiji Vlado Gotovac, zatvorenik, pjesnik, političar i borac za prava pojedinaca i pravo hrvatskog naroda za samostalnošću. S njima dolaze na tisuće nepoznatih i anonimnih disidenata koji su za istinu i pravdu gubili živote po zatvorima, logorima, policijskim postajama i psihijatrijskim ustanovama.
Intelektualci protivnici komunističkih sustava istočne Europe sami sebi nikada nisu dodijelili naziv disident. To su učinili zapadnjački mediji kao oruđe hladnoratovskog nadmetanja. Uvijek je dobro imati prijatelje u neprijateljskoj momčadi koja će zabijati autogolove. No oni su taj naziv objeručke prihvatili, posebno Vaclav Havel u svom eseju Snaga nemoćnih. Naime, s padom Berlinskog zida 1989. godine, koji je ne samo simbolički označio rasap komunističkog sna i jave, liberalni mislioci, poput Francisa Fukuyame, počeli se govoriti o kraju povijesti i dovršetku povijesnog procesa. Istovremeno dogodila apoteoza disidenata. To znači da bi ono temeljno ljudsko, za što su se disidenti borili, bilo riješeno i ostvareno u cijelom svijetu: liberalna demokracija, višestranačje, slobodno tržište, sloboda govora, sloboda izbora, sloboda mišljenja, sloboda vjeroispovijesti te sloboda državnog i osobnog samoodređenja. No papa Ivan Pavao II. je 1991. godine u enciklici Centesimus annus navijestio da će se s novim liberalističkim stvarima i novom kapitalističkom situacijom dogoditi isti rasap ukoliko ponove temeljnu pogrešku komunizma, onu antropološku. Komunizam je krivo tumačio čovjeka te je samim time iskrivio istinu o čovjeku. Za tu je gotovo prozaičnu stvar proliveno mnogo tinte samizdata i previše krvi na ulicama Gdanjska. Čovjek nije samo biće kolektiva, biće ekonomije, biće materije. On je nešto više. Svijet, u kojem je liberalni kapitalizam samo preuzeo mjesto komunizma i naizgled doveo do ispunjenja svih ljudskih prava, disidenti i razni borci naizgled više nemaju što raditi osim uživati pod suncem povijesnog ispunjenja.
Ipak, nihil sub sole novum. Disidenti kao endemska vrsta i danas postoje: kineski nobelovac Liu Xiaobo, zviždač Edward Snowden, urednik WikiLeaksa Julian Assange, šahovski genij i hrvatski državljanin Gari Kasparov, političarku Aung San Suu Kyi, ali i U2 i Bono Voxa te gay, gender i ini aktivisti. Jedno je očito: imamo Zapadne disidente koje voli Rusija te imamo istočne disidente Rusije, Kine i tzv. ´nerazvijenih zemalja´ koje voli Zapad. Svugdje se govori o nekakvim slobodama, pravima i demokraciji. Svi se bore za isto, ali pri tome se ne misli isto. Negdje vidimo da demokracije i slobode nema, a negdje da još nema standarda i vrijednosti vrloga zapadnog svijeta. Rusu, Sudancu, Vijetnamcu ili Hrvatu je poželjno govoriti Zapadu dragim i milozvučnim jezikom ljudskih prava jer one u paketu uključuju ono ljudski nužno (slobodu izbora, pravo na obrazovanje, ženska prava i slobodu medija), ali i sijaset onoga što su ratoborni zapadnjaci u nostalgiji za nekim junačkim vremenima izmislili kao novi prostor borbe za ljudska prava. Upravo se gay prava, gender prava i reproduktivna prava i slobode navode kao jedna od temeljnih ljudskih prava koje treba ozakoniti.
Zapad je uvijek bio očaran mističim Istokom čak i kada je u svom strahu i neznanju pisao o terri incogniti u kojoj žive zmajevi, komunisti ili atomske bombe. Taj je mistični Istok zadržao nešto toliko autentično da to danas prosječnom Zapadnjaku djeluje kao odveć mistično. Očuvao je ono temeljno, a to je život u istini o čovjeku, društvu i svijetu čak i pod teretom progona i kršenja nepravednih zakona. U tome ima nešto povijesno uvjetovanog, jer ste uvijek u pripravnosti i čvrsto se držite zdravog razuma kad vam stalno oružjem na vrata kucaju Mongoli, Rusi ili Turci. U ovome je razlika između pravih boraca za ljudska prava, pravih disidenata, pravih odmetnika od onih koji bi iz romantičnih pobuda takvima htjeli biti. Havelove riječi, da živjeti u istini znači ni na koji način ne odstupiti od nje te ne sudjelovati u lažima ideologije, danas dobivaju na posebnoj težini, budući da se neke druge stvari podmeću kao temeljna ljudska prava. Pogreška komunizma se ponavlja. Sam čovjek je doveden u pitanje. U ekonomiji, politici, umjetnosti, seksualnosti i filozofiji o čovjekovoj naravi više se uopće ne govori. To nije poželjno.
Istinski disident jest onaj koji se ne slaže s vladajućom ideologijom koja se pojavljuje kao duhovnim totalitarizmom i odbija igrati njezinu igru, uzeti njezinu pilulu prilagodbe, a koji se u isto vrijeme zalaže za istinu o čovjeku i živi je na svakoj razini riskirajući pri tome i realni i virtualni aparthejd. Sama borba za ljudska prava i slobode bila bi apsurdna da ne postoji istina o čovjeku. Ona iz njega proizlaze, iz konkretne čovjekove biti i situacije. Kako se uopće boriti za nešto ako ne znamo za što se borimo, za kakvu slobodu, kakva prava i dostojanstvo? Možemo li pokazati slobodu? Ako čovjek nije nešto za-dano, tada on može biti ili bog ili zvijer, ili što god mu se svidi.
Solženjicin je u članku Ne živi po lažima dao načela djelovanja u borbi za istinu i čistu savjest. Bolja bitka za ljudska prava od one za istinu o čovjeku kao bitka za nerođene, za nezaposlene, za siromašne, za stare, za depresivne i malodušne, za obitelj i slobodu vjeroispovijesti, za vrednote danas ne postoji. Ovo su načela istinskog disidenta ili recept kako ne uzeti Murti-bing pilulu:
1) stoga nećeš pisati, potpisivati ili tiskati ni na koji način ni jednu rečenicu koja izobličuje istinu;
2) nećeš izreći takvu rečenicu ni u osobnom razgovoru pred mnoštvom ni u svoje ime ni na nečiji nagovor, bilo kao zagovaratelj, učitelj, predavač ili kao glumac;
3) nećeš prikazivati, gajiti ili širiti ni jednu ideju za koju vidiš da je lažna ili iskrivljuje istinu bilo u slici, skulpturi, fotografiji, tehnici ili glazbi;
4) nećeš navoditi izvan konteksta, bilo usmeno ili pisano, ni jedan citat da bi ugađao drugima, da sačuvaš poziciju, da postigneš uspjeh u poslu, ukoliko se u potpunosti ne slaže s citiranim ili ako u potpunosti ne objašnjavaš problem;
5) nećeš dozvoliti da budeš prisiljen sudjelovati u demonstracijama ili okupljanjima ako su u suprotnosti s tvojim željama i voljom te nećeš uzeti u ruke ni dići u zrak natpis ili slogan s čijim se sadržajem potpuno ne slažeš;
6) nećeš dizati ruku na prijedlog s kojim se iskreno ne slažeš niti ćeš glasati otvoreno ili tajno za osobu za koju smatraš da nije dostojna tvoga glasa ili je nesposobna;
7) nećeš dozvoliti da te odvedu na sastanak gdje možeš očekivati iznuđenu ili farsičnu rasprava o nekom pitanju;
8) odmah ćeš napustiti sastanak, druženje, predavanje, predstavu ili film ako čuješ da govornik izriče laži ili blebeće ideološke besmislice ili besramnu propagandu;
9) nećeš se pretplatiti niti ćeš kupovati novine ili časopis u kojem je informacija izobličena, a temeljne činjenice prešućene.
Nikola Bolšec