Prepričat ću vam samo dio priče o Mljetu.
Jednom davno, ovoga ljeta, krenuo je Ivan na Mljet. Otok, kažu, opisan od svetog Pavla. Navodno nije Malta u pitanju jer su struje na kojima se nalazio njegov brod mogle uputiti baš prema tom mjestu u Jadranskom moru. Više od toga ne znamo, odnosno nisu nam rekli. Nije to mjesto od Marka Pola koji se našao u blizini, na Korčuli.
Njemu je to bilo prvo putovanje na otok tolike prirodne raznolikosti. Stigao je u samo srce nacionalnog parka, mjesto boravka u divljini. Sigurno je i među vama neki pustolovac koji je boraveći na otoku dovoljno udaljenom od kopna, pretpostavljajući da pritom nije u luksuznom smještaju, prolazio kroz slične misli. Pred kraj prvog dana iskreno je promišljao o ispravnosti svoje odluke o dolasku, kao i o nostalgiji za tušem, uobičajenim wc-om, malo ležernijim odmorom.
Ali jednako tako, rastao je u njemu dio koji se divio baš toj nijansi mora o kojoj je slušao prijašnjih godina s nekakvim otporom kada bi netko previše hvalio hvaljeno. Još više od plavetnila mora, nakon što je pala noć došle su zvijezde, a taj prizor (znam da upravo izazivam u vama ono što su Ivanu drugi ranije; svak svog konja hvali) je poseban. U Zagrebu se ukupno nalaze tri zvijezde na nebu pri dobrom vremenu, a jedna je vjerojatno ulična lampa u daljini.
I ne samo to, nego u tom cijelom okružju rastao je onaj dio njega koji zaista voli biti u divljini, u prirodi, bez mobitela (jer je baterija otišla prvoga dana), bez distrakcija koje ga crpe, uživao je Ivan perući suđe u zemlji i morskoj vodi, poljskom wc-u, krčenju šume u podne (kako bi se spriječio požar, a istodobno očuvala bioraznolikost parka), grabljanju, nošenju galona vode, i opet pranju suđa, pobjedi na odbojkaškom terenu, stvaranju novih prijateljstava, skoku u moru umjesto tuširanja, razmatranju, satu šutnje, molitvi, kavi, propitkivanjima o suživotu s prirodom, kasnom lijeganju, razgovorima ugodnim pod zvjezdanim nebom, ustajanju prije nego je sunce izašlo, samo kako bi ulovio trenutak kojega si, kada se vrati svojoj rutini, vjerojatno neće moći priuštiti.
U enciklici Pape Franje Laudato si odnos sv. Franje i okoliša opisuje se na sljedeći način:
Kao što se događa kada se zaljubimo u nekoga, tako svaki put kada bi Franjo gledao sunce, mjesec, najmanje životinje, iz srca bi mu se vinula pjesma i u svoju hvalu uključivao bi sva stvorenja. On je razgovarao s cijelim stvorenim svijetom, propovijedao je čak i cvjetovima i ‘pozivao ih da hvale Gospodina kao da su razumni’. Njegova reakcija na svijet koji ga okružuje bila je nešto više od intelektualnog razumijevanja ili ekonomske računice, jer je za njega svako stvorenje bilo sestra, s kojom su ga vezali prisni odnosi.
A sada, kada Ivan pogleda mobitel skrolajući društvenim mrežama, često se prisjeti Mljeta, kada nije mogao sve što je mogao na Mljetu. I jedva čeka vratiti se tamo.
