Jordan Peterson klinički je psiholog i profesor psihologije na Sveučilištu u Torontu. Postao je poznat kada je 2016. javno ustao protiv umjetnih rodnih zamjenica inkorporiranih u prijedlogu kanadske vlade (Bill-16) s mišljenjem da se radi o prisili radikalnih ideologa koja napada slobodu govora. Napisao je dvije knjige, Mape značenja i 12 pravila za život, od kojih je potonja prodana u 2 milijuna primjeraka. Knjiga se bavi temom odnosa odgovornosti i Značenja (Meaning). To je tema kojom se, smatra Peterson, nismo ozbiljno bavili zadnjih 50 godina.
Peterson je, priznaje, oduvijek bio intelektualno nezasitan, a posljednjih godina sve više stupa na frontu egzistencijalne filozofije. Ključni princip u njegovom umovanju je kritička analiza te ponovno preispitivanje vlastitih sudova, a u većini problema daje jasan odgovor. Međutim, na pitanje vjeruje li u Boga, odgovara: „To nije tvoja vražja briga.“ te „Što misliš pod vjerovati?“. U praksi se ponaša kao da Bog postoji ili barem daje sve od sebe po tom pitanju. U krajnjoj se liniji boji, ako bi on postojao. Nešto više o njegovom mišljenju o pitanju Boga, može se saznati iz njegovih debata s poznatim američkim ateistima. Na hrvatskom je trenutno dostupna samo debata sa Slavojem Žižekom, stoga, s ciljem približavanja Petersonove misli čitateljima mog članka, izlažem u nastavku ključne postavke iznesene u Petersonovim okršajima s dva poznata ateista, a na kraju slijedi moje mišljenje o tome.
Na javnoj raspravi 2018. s Mattom Dillahuntyjem, poznatim po emisiji The Atheist Experience, govornici su se dotakli teme svijesti, slobodne volje i slično. Posrijedi su dva stajališta: Petersonova predostrožna bogobojaznost da postoji Bog i Dillahuntyjeva sekularna moralnost. Govornici su se složili oko podjele teorije nastanka religijskog vjerovanja na onu koja nastaje iz iskustva koja nadovezuje sklonost davanja atributa nadnaravnoj sili i na biološku teoriju Freudovog i Marksovog tipa. Matt je istaknuo da u prvom slučaju odnos leži u čovjekovoj nelagodi prema nemogućnosti davanja odgovora, i radije će reći: „Ne znam.“, nego se odlučiti za takav potez da naoko nadnaravne doživljaje proglasi nadnaravnima.
Čini se da se Peterson poskliznuo kada je sugerirao da pitanje Boga može biti i znanstveno pitanje, elaborirajući to na primjeru eksperimenta s drogama. Ljudi koji su uzimali droge, neovisno o vremenu i prostoru, svjedoče o iskustvima koje smatraju mističnima ili nadnaravnima. Uzimanje psilocibinskih gljiva, ako prouzroče mistično iskustvo, daje 85% šanse da će ispitanik prestati pušiti. Matt je dobro primijetio da problem leži u jeziku, da za ta iskustva nemamo jezik kojim bi ih opisali.
Na Dillahuntyjevo pitanje „Što bismo izgubili kada bi smo izgubili religiju?“, Peterson je odgovorio da bi izgubili umjetnost i književnost. Još zanimljivije jest kad je Dillanhunty objasnio (svoj) sekularni moral na primjeru namjernog rušenja Sama Harrisa s pozornice. Peterson sugerira da Dillahunty to ne želi učiniti jer vjeruje da Harrison posjeduje intrinzičnu vrijednost. Na to je Dillanhunty odgovorio da on također ne bi volio biti srušen s pozornice i da je u njegovom interesu poticati takvu vrstu shvaćanja kod drugih. Smatra da osobno posjeduje intrinzičnu vrijednost zato što je potomak ljudi koji su to također smatrali, inače bi bili skloniji smrti.
Dillahunty ne podržava izreku Dostojevskog: „Ako Boga nema, sve je dopušteno.“ Njegov se moral temelji na nekoliko evidentnih pretpostavki, a jedna od njih je da je život preferabilniji od smrti. On odbija vjerodostojnost transcendentalnog zakona jer njegova je mana nemogućnost konkretne revizije označene u suvremenim odnosima problema. U Bibliji ne postoji mjesto gdje Bog kaže to i to iz Starog zavjeta ne valja, dok sekularna moralnost to dopušta. Tko god nudi bolja pravila, spreman ih je prihvatiti. Fizička smo bića u fizičkom svemiru koji diktira ono što je u našem najboljem interesu, bili mi toga svjesni ili ne. Peterson smatra su njegove pretpostavke automatski generirane metafizičke pretpostavke te da je povijest pokazala da sistemi temeljeni na ljudskim pravilima ne funkcioniraju.
Možda najzanimljivija jest njegova reakcija na pretpostavku da je život preferabilniji od smrti, za koju Dillanhunty smatra da je legitimna, ali da se s njom ne može doći daleko. Peterson se nije složio. Istaknuo je da, ako patiš, kad umreš prestaneš patiti. Jednostavno si mrtav. Dillanhunty se ovdje spretno poslužio igrom riječi rekavši: „Except when you’re dead you are not being so there is no well being.“. Vrlo je zanimljivo ovu tvrdnju promotriti iz lingvističke perspektive jer, kada bismo preveli ovo na hrvatski, dobili bismo: „Osim što, kada si mrtav, nema postojanja, tako da nema blagostanja/boljitka.“, čime tvrdnja gubi vrijednost igre riječi.
Iste godine Peterson je sudjelovao na debati s moralnim realistom Samom Harrisom. Harris, u problemima današnjice, odbacuje potrebu posezanja za drevnim književnim fikcijama poput Biblije. Štoviše, Harris smatra da one potiču zlo (fundamentalizam, ropstvo, ljudske žrtve…). On smatra da ljudska iskustva zla u tim pričama nisu potrebna da bi društvo postalo bolje i stoga ne prihvaća metaforičku istinu tih priča te odbija važnost multistrukture konteksta.
Harrisov najpoznatiji koncept je “moralni krajolik” – evidentno je da su smrt i bolest nešto loše, a dobrobit dobra; moral i etika su samo riječi kojima se koristimo kako bismo razumjeli naše ponašanje koje utječe na druge. Tako za čovjeka na pustom otoku moral nije bitan, ali i dalje preostaje dobrobit (well being) pa navigacija u moralnom krajoliku uvijek treba biti usmjerena prema objektivnom dobru. Racionalizam gotovo uvijek pobjeđuje nad naslijeđenim metaforičkim poukama. Peterson smatra da svijet ne možemo gledati bez a priori struktura koje imaju elemente dogmatizma. Harrisonov odgovor uvijek se svodi na zlo koje ono može prouzročiti.
Peterson je na primjeru starina komentirao ekstrahiranje vrijednosti (koje se kod Harrisa nalaze u moralnom krajoliku svjesnih iskustava) iz činjenica, ispitujući lociranost vrijednost; ona se nalazi u interpersonalnom prostoru, u dominantnosti hijerarhije vrijednosti koja je sociološki konstruirana. Problem vađenja vrijednosti iz činjenica je širenje domene činjenica na njenu štetu. Harris pak smatra da se vrijednost nalazi u ideji vrijednosti koja mijenja naše iskustvo te da je ona biološka, na bazi mozga; objektivno možemo govoriti o subjektivnom. Nije potrebno biti vjernik da bismo stremili pozitivnom u društvu. Štoviše, vjera i ideali dovode do ratova. Težnja prema dobrom nije univerzalija i naglasak treba biti na pukoj mogućnosti ka boljem. Peterson smatra da nije moguće izvući sustav vrijednosti iz čvrstih praktičnih ideja dobroga, iz našeg iskustva činjenica; previše ih je i trebamo alate za interpretaciju. Nije dovoljna struktura koju percipiramo u trenutku i upozorava na opasnost odbijanja fabrikata naslijeđene kulture. Treba nam apriori struktura. Zaključno, Harris tvrdi da se sve dobrobiti koje vjernici dobivaju od svojih praksi mogu također steći dubljim razumijevanjem univerzalija.
Iz debata doznajemo da Peterson vjeruje u Boga, utoliko što nas on čini ljudima sa svim našim kvalitetama. Problemu prilazi s oprezom i cijeni one ateiste koji (duboko) promišljaju, a kritizira one koje potpisuju „Bog je mrtav.“ bez da se usude posegnuti za bitnim i teškim djelima egzistencijalne filozofije. Zanimljivo je promatrati njegovo držanje u ovakvim nastupa. Djeluje nervozno i kao da dobrohotno želi uvjeriti sugovornika da je u krivu imajući u vidu da se radi o vrlo bitnim temama dok recimo, kada debatira s ljevičarima, zauzima siguran, ležeran i oštar stav.
U debatama pronalazim nekoliko bitnih problema. Govornici su se složili oko nekoliko zabluda o kršćanstvu čije bi ispravljanje vjerojatno promijenilo razvoj rasprave. Neke od njih su da kršćane vjera u raj ometa u prioritiziranju onoga što je bitno na ovom svijetu. Za vjernike ovaj svijet nije bitan, na sudnji dan se će se spasiti samo kršćani, Jahve opravdava ropstvo (Božja pedagogija) i slično. Komentiranje brutalnosti Starog zavjeta već je stari trn u oku svima koji se ne žele prvo obratiti bibličarima za neka objašnjenja i zatim donositi sudove.
Dillahunty je čisti racionalist, ali ne i skeptik. Ono što ga razlikuje od Harrisa je moment empatije. Kod obojice, ipak motivacija za well being proizlazi iz empatije protiv zla u ovome svijetu s težinskim osvrtom na zla koja potiče dogma religija. Empatija protiv zla je u teoriji pozitivna, ali takve su u povijesti vrlo često zlouporabljene ili su prouzročile još gora stanja. Budući da vjeruju da je njihov sustav najbolji, logički ishod bi bio želja da ga svi prihvate. Što poduzeti u vezi toga? Kako propovijedati transcendentalni racionalizam? Harris kaže da debate poput ovih doprinose well beingu. Jesu li odgovori rezervirani za intelektualnu elitu? Kada bi sažeo svoje učenje, može li opstati nasljeđivanje nauke bez dogmatizma? Koja institucija bi sačuvala ispravni nauk?
I Dillahuty i Harris uvijek idu u krajnost, a najčešći primjeri su odrubljivanje glava, terorizam i tako dalje. Kod nekih civilizacija takve stvari jesu u redu, stoga kako može biti valjano tvrditi da ne nasljeđuješ judeo-kršćansku tradiciju, a zauzimaš suprotna stajališta koja su pretežito ukorijenjena u judeo-kršćanskoj tradiciji? Nije potrebno biti moralni realist ili racionalist da bismo spoznali da su krajnja zla loša, stoga takav nauk, odjeven u ruho intelektualne retorike, nije ništa spektakularno.
Nadalje, matematički gledano, na svijetu je ukupno živjelo više od 100 milijardi (!) ljudi. Tko se usudi proglasiti prorokom transcendentalnog racionalizma? Koja je vjerojatnost da jedna individua može uliti razumijevanje svih ljudi i odnosa na svijetu u jednu epruvetu odgovora, a koja je vjerojatnost da je ona točna? Dillahunty i Harris priznaju da ne daju odgovore na sva pitanja, međutim teško je povjerovati da ukazivanje samo na ekstremne situacije može povesti društvo u pozitivnom pravcu. Što njihovo učenje može reći o obuzdavanju strasti, antropologiji, prirodnim zakonima i ostalim stvarima, koje su nerijetko glavni pokretač većih problema i time bitniji? I da se još jednom vratim na filozofiju trenutka: u kojem trenutku povijesti je čovjek postao čovjek te za njega vrijede ova pravila i odgovornost te koja je šteta krive procjene? Ovo su pitanja koja bih volio postaviti govornicima.
Drago mi je što se na Zapadu uopće odvijaju rasprave ovog tipa te što, sudeći po gledanosti, filozofija na neki način postaje cool. Zapadnjački individualizam, sa svim svojim manama i vrlinama, pogoduje traganju pojedinaca, koji nisu nužno naslijedili tradiciju (ali su itekako naslijedili judeo-kršćanski svjetonazor) za bitnim odgovorima o čovjeku što ih, čini se, razlikuje od komfornog Balkanca koji neke stvari uzima zdravo za gotovo. Rado bih volio vidjeti kada bi se i na našim prostorima odvijale slične rasprave, ali nekako se bojim da bi naši intelektualci odmahnuli rukom na ovakav način bavljenja ovim temama jer im se čini previše prostim. Sve u svemu, živjele apriori strukture!
