Nakon Djevojke u vlaku i ovaj je roman pravo razočaranje. U ovoj knjizi se također nalaze likovi koji ne vide dalje od svog nosa. Prvi je krivi potez što knjiga počinje oglasom za koncert kojeg održavaju troje mladih talentiranih ljudi. Koncert nije bio bitan dio te radnje, osim što je netko iz publike dobio živčani slom jer mu je baš ta osoba, koja nastupa i kojoj se svi dive, ubila dijete, no on je na kraju ispao negativac.
Zoe je savršena djevojka. Ona je plava, plavooka, vitka, visoka, iznimno inteligentna, talentirana, svira klavir i istovremeno je ubojica. Zoe je u prometnoj nesreći ubila troje ljudi i nikada se nije pokajala, nego je taj događaj predstavljen kao tragedija samo za nju. Tko god je prepričavao tu priču, samo je Zoe žalio, nitko nije pomislio da je počinila zločin.
Nakon incidenta na koncertu slijedi prepričavanje prošlosti iz više lica. Pričalo se o tome što je zapravo Zoe učinila i kako je do toga došlo. Naravno, svi su žalili Zoe, za njih je teški zločin bio samo to što je uopće kažnjena i sve je to potrajalo dvjesto stranica dok nismo došli do glavnog ishoda.
Jedan dio prošlosti prepričava njena teta Tessa govoreći o svojoj sestri i njihovom djetinjstvu. Tessa nije nikad bila ništa više nego uzorna učenica, nije imala ni talenta niti izgleda. Ona je za sve morala mukotrpno raditi, a na kraju nije mogla imati djece. Njena sestra Maria je bila prelijepa, nadarena i inteligentna, ali je odlučila sve to baciti u vatru i posvetiti se drogiranju i opijanju. Na kraju je Maria dobila kćer koja je bila slika i prilika nje, a četrnaest godina kasnije je ta kćer ubila troje ljudi.
Zoe je završila u glazbenoj školi. Za školu je dobila stipendiju jer je nije mogla plaćati. Nije bila jedina sa stipendijom, ali ona se jedina morala uklopiti u elitu kojoj su roditelji plaćali školovanje. I koliko su je god maltretirali, ona je puzala za njima samo da se uklopi. Tako je jednog dana odlučila voziti auto da se dokaže kao faca i ubila je troje djece.
Samo je njen otac htio prihvatiti odgovornost, ali Maria ga je odmah izbacila iz kuće čim je to čula i tražila je rastavu. Drugi su odmah stali na stranu Marie i Zoe jer to što je ona učinila nije prikazano kao nešto loše. Jedina tragedija u očima drugih likova je što je Zoe bila uhvaćena i kažnjena. Na kraju se Maria udala za Chrisa, koji je također imao sina, i dobila s njime dijete: Grace. Nakon koncerta i pola knjige, Maria je nađena mrtva.
Ovaj put se istraga sastojala od žalovanja. Srećom pa je policija ovaj put bila upletena, ali nije ništa učinila. Od ostalih likova u knjizi, također, nitko nije ništa učinio. Nitko se nije usudio istraživati ili na nekoga posumnjati. Samo je bilo važno da se žali Mariju i Zoe. Rijetko bi netko pomislio na malenu Grace koja nije upoznala majku.
Ovaj put jedini lik za kojim ćete malo suosjećati je Lucas, Chrisov sin, jer se on jedini usudio nešto učiniti. On je jako važan lik u knjizi te je samo jednom dobio svoje poglavlje. On je prepričavao ono što je kamerom snimao i ono što su drugi gledali na televiziji. Tako je, Lucas je prepričavao snimku s kamere koju su svi gledali na televizoru.
I ovaj put je stil pisanja bio melodramatičan, mnogi likovi nisu ničemu služili, bili su višak. Zapravo svi muški likovi su bili beskorisni osim Lucasa i Chrisa. Svaki muški lik je predstavljen kao slabić, papak, glupan ili kao nasilnik i zlostavljač. Svaki ženski lik je predstavljen kao žrtva na neki način, a pisac je uvijek lupao po istom implicirajući da moramo žaliti Mariju i Zoe te da su njihovi životi teški i tragični.
Na kraju ubojica nije uhićen nego su odlučili smjestiti krivom čovjeku, a to je smislila upravo Zoe. Namještaljka je prikazana kao uspjeh i nekakav moralan čin. Svatko tko je saznao za namještaljku je to opravdavao i Zoe prikazao kao jako pametnu tvrdeći se nitko ne bi toga sjetio.
Žao mi je, to nije nikakvo opravdanje. Smjestiti nevinom čovjeku ubojstvo samo zato što ti se ne sviđa nije nikakvo opravdanje i zato ova knjiga nije vrijedna ničije lipe.
