Povod pisanju članka
Čovjek je oduvijek proučavao životinje, ali tek u modernom dobu je mogao u većoj mjeri posvetiti vrijeme onim stvarima koje nisu nužne za njegovu egzistenciju, pa tako i pitanju životinja. Za razliku od prije, one na selima smiju sada ulaziti u kuću, a u gradovima u javni prijevoz i restorane, one imaju svoju odjeću, pelene, hotele, grobove i spomenike, dolaskom masovnih medija o njima se snimaju filmovi, prave slikovnice i imaju svoje profile na društvenim mrežama. Video na društvenim mrežama u kojima se ljudi podvrgnu opasnosti da bi spasili životinju popularno je nazvati “Ima nade za ovaj svijet” ili “Ne nose svi heroji plašt”. Na ove načine razvijamo sve veću privrženost i simpatiju prema životinjama, što je uredu, međutim problem nastaje onda kada pitanje životinja počne ocrnjivati reputaciju čovjeka.
Ovaj trend je započeo dolaskom new agea, kasnije liberalno-zelenih organizacija te medijskom hiper-senzibilizacijom (prenaglašavanjem osjećaja prema životinjama). U reproletariziranom ambijentu sve manje naglašenog ljudskog dostojanstva, glavni pokretač čovjekovog djelovanja postaje emocionalni impuls – osoba u stanju blage nivelacija živih bića prestaje biti u stanju razborito prosuđivati 1) ideološku instrumentalizaciju životinja s ciljem osvješćivanja da je čovjek opasan po zemlju i živa bića 2) „okrutno“ i „barbarsko“ ljudsko ponašanje prema životinjama. Da pojednostavim: kako u takvom ambijentu opravdati što nas ima „previše“ ljudi na svijetu te zbog broja ljudi više zagađujemo okoliš i time ugrožavamo živi svijet? Kako obraniti praksu da se prvi mačići bacaju u vodu ili da u azijskog kulturi jedu pse? Želim pronaći argument kojim možemo osujetiti svaku osudu na račun čovjekove pohlepe i okrutnosti prema životinjama.
Životinje ne znaju da postoje
Probajmo istražiti koje bi to bile životinje čija prava trebamo stavljati ispred prava čovjeka ili koje nije dozvoljeno ubijati. Recimo da one životinje koje imaju svijest više zaslužuju našu empatiju. Znanstveni postupak „mirror test“ je ustvrdio da se pred ogledalom mogu prepoznati: gorile, orangutani, čimpanze, bonobi, rezus makake, slonovi, dupini, orke i svrake. Nadalje, čini se da postoji korelacija između stupnja koliko je životinja slatka/statusa kućnog ljubimca i sažaljenja oko njene egzistencije. Ako vidite crknutog štakora bit će vam manje žao nego ako vidite uginulu macu, a upravo smo vidjeli kako nesimpatičnim životinjama pridajemo glagol „crknuti“, a simpatičnim „uginuti“. Iz istog će vas razloga izgrditi ako u učionici ne pustite bubamaru kroz prozor nego ju odlučite zgaziti, jer joj nije mjesto u učionici, ali vas neće osuditi ako u pitanju smrdljivi martin.
Dodavši životinjama koje imaju svijest skup svih slatkih životinja dobivamo podskup skupa svih životinja čije dostojanstvo moramo pod svaku cijenu braniti… Iz ovoga je pak evidentno da je određivanje vrsta životinja čiju egzistenciju ne smijemo narušavati neuspjelo, zato što netko osobno može osjećati veću privrženost prema štakorima umjesto prema psima (subjektivnost simpatije), status domaće životinje nije fiksan (različitost kultura) te zato što neke životinje koje imaju slične kvalitete kao životinje koje se mogu prepoznati otpadaju samo zato što se nisu mogle prepoznati (isključivanje zbog pada na testu).
Razbor nasuprot emocija
Dakle, pustite Kineze da jedu pse jer je to u njihovoj kulturi, iako vas to rastužuje zbog tog što je evolucija dopustila psu tužne izraze lica, a okolnosti su dopustile da smo još kao praljudi s njima razvili super odnos. Ni slučajno se ne prepuštajte srditosti i ne kažite „Ubio bih tog smrada.“. Seljanima dopustite da prve mačiće bacaju u vodu jer tako reguliraju populaciju mačaka te ih pustite da se vesele kolinju. Kapitalistu dopustite da gradi svoje tvornice čime će doprinijeti čovjekovim potrebama, iako će u određenoj mjeri naštetiti živom svijetu. Dopustite vlasnicima zooloških vrtova da drže životinje u zatočeništvu ako će to uljepšati nečiji vikend. Dopustite lovcima da love, sve dok to nije krivolov. Jasno je da vam ove prakse mogu biti strane ili stvarati nelagodu, međutim, ne postoji argument po kojem ih možete osuđivati. Naravno, treba istaknuti da nikakva vrsta nasilja prema životinjama s ciljem namjernog nanošenja patnje gdje čovjek nema koristi nije dopuštena. Ako me ponovno optužite da sam nemilosrdan, dokažite mi zašto ja vas ne bih mogao optužiti što ubijate komarca na ruci, a ako inzistirate kažite mi točne vrste životinja i u kojem trenutku evolucije one imaju ili nemaju pravo biti ubijene, uzgajane ili zatvorene (više u nastavku).
Filozofija trenutka
Filozofija trenutka objašnjava da je čovjek nastao u jednom trenutku – ne postoji polupostojanje, proces evolucije u kojem smo postepeno dobivali svjesnost svoga postojanja, postepeno postajali svjesni sebe i znali da postojimo, postepeno mogli reći „ja postojim“. Čovjek je postao čovjek u trenutku kad je dobio duhovnu dimenziju i to možemo slobodno govoriti u ime većine ljudske populacije koja pripada religijima koja sadrži koncept nadnaravnosti. Ne znamo koji je to trenutak u povijesti bio, ali znamo da je, jer je čovjek jedinstveno biće. Za životinje ne postoji takav trenutak. Evolucija nam objašnjava proces uslijed kojeg dolazi do promjena nasljednih osobina bioloških populacija tijekom velikog broja uzastopnih generacija, ali ne dokazuje kada i koja je vrsta počela znati da postoji i time zadobila dostojanstvo koje se samo po sebi ne smije narušiti. Ako da, koje životinje znaju da postoje? Sve životinje ili samo spomenuti podskup? Ako pak sve, koja vrsta prva? Inzistiram na traženju trenutka jer nam jedino on može objasniti koja bića znaju da postoje.
Descartes je sugerirao da su životinje kao npr. psi jednostavno neka vrsta stroja. Tako bi opisao svog psa kao jednostavno kućište u obliku psa, napunjeno biološkim ekvivalentom zupčanika i vijaka. Misao je nepopularna, jer volimo pse, međutim, ona dobro objašnjava životinje: nijedna životinja nikada nije voljom promijenila svoje ponašanje. Ona je unaprijed predodređena, ona je neracionalno biće osjeta i nagona. Životinje znaju da žive, jer im živčani sustav javlja da njihove noge rade, da dišu, ali ne znaju da postoje. Ako postoje, zašto nijedna dosad nije počinila samoubojstvo poput čovjeka? Postoje slučajevi u svijetu kukaca, gdje se doduše podvrgnu opasnosti predatora da bi zaštitile svoje članove, ali to čine zbog osnovnog nagona produženja vrste. Ako životinju nešto boli, to ne dokazuje da njena vidljiva patnja dokazuje da ona zna da pati i zato postoji, nego da joj je evolucija omogućila da određeni podražaji njenom živčanom sustavu signaliziraju da nešto prijeti njenom organizmu i sustavi reakcije dopuštaju očitovanje te boli i izvana, što često može utjecati i na našu empatiju. Kad životinja umre, njena egzistencija prestaje. Ako je bitno što životinja umre, postoji li netko tko sustavno bilježi broj uginulih životinja? Ima podataka o broju poginulih domaćih životinja u 2. svj. ratu, međutim, što je npr. sa divljim životinjama? Postoji li neka diskriminacija prema drugim vrstama pa njih ne bilježimo?
U svakom slučaju, čuvajte se ljudi koji kažu „Volim pse više nego ljude.“, jer je i Hitler volio svojeg Blondija više nego neke ljude. Prvo volite sve ljude, a zatim životinje. Čovjek je bitan.
____________________________________________________________
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Mimladi.hr portala.