Jeste li ikad razmišljali o putovanju i radu u SAD-u? Ako i vi, baš kao i mi, želite malo odlutati, barem mislima, izvan Hrvatske, evo idealne prilike. O tome kako spojiti studiranje s radom i putovanjem baš u Americi, saznajte u našem današnjem tekstu.
Za one koji ne znaju, Work & Travel je program kulturne razmjene namijenjen studentima koji im omogućava boravak i rad u Americi do 4 mjeseca. O studiranju u inozemstvu smo ranije već pisali, a sada idemo korak dalje. Program podržava i američka vlada od 1961. godine kada je i osmišljen, a u Hrvatskoj postoji više agencija koje Vam mogu pomoći ako imate želju putovati i raditi u Americi tijekom ljetnih praznika. Kako ne biste bili izgubljeni u moru informacija, donosimo Vam priču iz prve ruke.
Elena Čapljak, 22. godišnja studentica stručnog studija Menadžmenta trgovine i turizma Sveučilišta u Splitu, već se treću godinu zaredom planira otisnuti u Ameriku, u kojoj sad već ima podosta radnog iskustva. Kako joj je bilo do sada, kako je uopće došla na tu ideju te žive li Amerikanci uistinu američki san saznajemo u današnjem razgovoru.
O tome kako je uopće došla na ideju odlaska u inozemstvo kako bi radila i to baš u SAD, Elena poručuje:
Prije točno tri godine saznala sam za ovaj program, slučajno sam bila naišla na oglas na Facebooku, a čim sam krenula čitati objavu istog trena sam odlučila da želim ići na Work&Travel, iako ništa nisam znala o tome. Prvenstveno mi svidjelo to što bih tako iskusila i život i rad u dalekoj zemlji. S obzirom na to da su u vrijeme kada sam ja saznala za program prijave već bile zatvorene, odlučila sam se baciti u duboko istraživanje programa, čak sam si bila kupila jednu malu bilježnicu gdje sam doslovno zapisivala sve preporuke i iskustva studenata koje sam čitala na forumu. Na jesen 2017. godine, čim su prijave otvorile krenula sam u prijavu, iako na prvu nisam ni znala kako ću skupiti novce za sve troškove. Tek nakon što sam obavila prijavu rekla sam roditeljima da idem u Ameriku sljedeće ljeto. O reakciji ne moram ni pričati.
Foto: Elena Čapljak – privatna arhiva
U početku je možda teško doći do pravih informacija, a i u količini dostupnih informacija često se možemo izgubiti. Isto je i s ovim programom, a kako to zaobići, kako doći do pravih informacija Elena govori:
S obzirom na to da mi je sve bilo dostupno na Internetu i nije bilo toliko teško pronaći informacije. Na prvu sam bila malo zbunjena jer iz prve ruke nisam čula iskustvo nekog studenta koji je išao, ali i forum mi je bio sasvim dovoljan. Jedini mi je problem bio što su manje više sve agencije za taj program u Zagrebu, Rijeci i Osijeku. Također i sami info sastanci su bili u tim gradovima pa nisam mogla otići ni na jedan, ali i to sam riješila poslavši brata u Rijeci da malo izvidi situaciju, i tako je sve započelo.
Uzevši u obzir sa svaka država ima točno određeno vrijeme kada program započinje, a kada završava, Elena objašnjava kako to izgleda u Hrvatskoj:
Za hrvatske studente program traje od 10. lipnja do 10. listopada. Sam program je podržan od američke vlade i omogućava studentima da rade u SAD-u, a nakon toga putuju, putovanje je naravno opcionalno, jer se studenti mogu kada požele vratiti kući. Što se tiče same prijave prvi korak je odabir agencije. Bez agencije se ne može dobiti viza jer su agencije sponzori za studentske J-1 vize. Zatim slijedi prijava samoj agenciji i tu se također odabire opcija preko koje studenti žele ići na program, tj. način pronalaska posla, samostalno ili preko agencije. Nakon što se pronađe posao plati program i osiguranje, studenti dobivaju radne dozvole koja su uvjet za dobivanje vize.
Sam program traje 4 mjeseca, pa je za očekivati da se mogu pojaviti i problemi s ispunjavanjem fakultetskih obaveza, na pitanje kako uskladiti odlazak u inozemstvo i biti uredan na fakultetu, Elena poručuje:
Nama na splitskom sveučilištu ili barem meni je utoliko lakše jer mogu kolokvirat određene predmete tako da ne moram izlaziti na ispite, pa bih na faksu već sve obaveze riješila oko 10.6. Na početku mi je bilo teško, jer sam odlučila da ću sama sebi platiti cijeli program, pa sam 4 puta u tjednu radila noćne smjene te nakon toga sljedeći dan ujutro ili popodne odlazila na predavanja. Sve u svemu, nije lako, ali uz dobru organizaciju i „grijanje stolice“ uspije se i jedno i drugo.
Danas na hrvatskom tržištu postoji puno agencija koje nude usluge za prijavu na program Work and Travel, naša sugovornica se odlučila za CCUSA, pri čemu ističe:
CCUSA kao međunarodna agencija i direktni J-1 sponzor sa svojim uredom u Americi činila mi se najpouzdanijom. Ali opet najbolje da se svatko raspita i sam odluči jednom kad se ohrabri i krene u ovu avanturu, jer sad već stvarno ima podosta agencija koje su već vrlo dobro uhodane što se tiče samih kulturnih razmjena. Studenti mogu biti bez straha kada odu na program, samim time što te unaprijed pripreme na sve,a agencije najčešće nude podršku cijelo vrijeme dok si u SAD-u. Moja agencija (CCUSA) ima svoj ured u Kaliforniji te čim dođemo u Ameriku, oni su tu kao podrška nama, a možemo im se obratiti kakvih god problema imali.
Iskustvo na ovom programu već sada zvuči primamljivo, ali dok si ne osigurate posao i ne počnete zarađivati, morate potrošiti vlastita sredstva, kako to izgleda i o kojem se iznosu radi, Elena govori:
Za početak sam morala uložiti oko 2000,00 eura. To mi je pokrilo cijeli trošak agencije, povratnu kartu do SAD-a, osiguranje, viziranje i džeparac. Kad bih inače studentima odgovorila koliko mi je ukupno trebalo za cijeli program, ostali bi u čudu s najčešćim potpitanjem „Kako ti se tako nešto isplati“. Ali realno tih 2000,00 eura i nije tako puno kao što se na prvu čini.
Postoji više modela za koje se student može opredijeliti, independent ili model u kojem si sam tražiš poslodavca, placement model u kojem ti poslodavca traži agencija i returnee model- za sve one koji se vraćaju na razmjenu. Elena se je isprobala sve tri opcije pa izražava svoje mišljenje:
Za independent opciju, sam si tražiš poslodavca, što je opet najsigurnije ako već imaš neku preporuku od prijatelja ili poznanika, dok je placement opcija takva da ti agencija pronalazi poslodavca, a returnee je za nas povratnike. Prve godine odlučila sam se za placement opciju, gdje sam se u Zagrebu na tzv. job fair–u našla s poslodavcem, tu je bilo mnoštvo studenata koji su dolazili na razgovor s više poslodavaca, ali unaprijed smo morali odabrati poslodavca kod kojih želimo raditi. Nakon što bismo prošli jedan vrlo kratki razgovor s poslodavcima odmah smo potpisali privremene ugovore i to je bilo to, posao je bio naš. Iako sam ja na prvu htjela ići na independent, brat me nagovorio da odem na placement, da bi mi se to na kraju ispostavilo vrlo jednostavnije, jer već ti je sve unaprijed sređeno. Pogotovo ako ideš individualno, kao što sam ja išla prve godine. Druge godine sam koristila returnee opciju, a ove godine sam se okušala u opciji gdje sama tražim posao.
Prije nego dobiješ J-1 VIZU za Work and Travel, koja ti omogućava boravak u Americi , moraš proći i razgovor u Američkom veleposlanstvu u Zagrebu, za neke prijavitelje pojam razgovora za vizu dosta je zastrašujući, što potvrđuje i naša sugovornica:
Uh i meni je bilo isto tako moram priznati. Imala sam užasnu tremu, čak i veću nego kada izlazim na neki teži ispit. Sjećam se toga jutra kao da je jučer bilo, euforija, strah, grčevi u trbuhu, iako te agencija pripremi unaprijed na sve, imaš sve dokumenti, očekivana pitanja od konzula, ali valjda tu tremu nikako ne možeš zaobići. Razgovor mi je bio u 9:30 ujutro, a tu noć sam iz Splita putovala u ponoć do Zagreba šest sati da bih stigla na zakazani termin. Ali na kraju ništa strašno, dođeš u veleposlanstvo, predaš dokumente, dobiješ broj na papiriću i čekaš svoj broj, studenti doslovno idu kao na traci jedan za drugim. Razgovor u prosjeku traje jednu minutu, pitaju te klasična pitanja što studiraš, čime ti se roditelji bave, imaš li brata/sestru, što ćeš raditi u Americi i nakon toga olakšanje „Thank you, your visa has been approved.“ Ful bezbolno, zar ne?
Jednom kada dobijete vizu, pripremite se za odlazak i nakon jedno- dva presjedanja na željenoj ste lokaciji u SAD-u, a tu tek slijedi prava priča.
Na pitanja o životu u Americi te o tome koliko je Amerikancima Hrvatska uopće poznata, Elena poručuje:
Tamo gdje sam ja radila prve dvije godine, tj. u New Jerseyu, primaju najveći broj J-1 studenta, pa je i nas Hrvata stvarno jako puno radilo tamo, tako da su tamošnji građani bili već dobro upoznati s našom zemljom i kulturom. Jedan veliki plus je taj što je 2018. godine bilo Svjetsko prvenstvo u nogometu, tako da stvarno nije postojala osoba koja nije znala za Hrvatsku. Jedina smiješna situacija mi je bila na poslu kada me jedan gospodin pitao imamo li mi struje u našim kućama.
Većina nas SAD poznaje iz filmova, vijesti i sličnih izvora, ali kako žive Amerikanci, a koliki su troškovi života u mjestima koja je obišla te kako se mladi zabavljaju u Jersey-u, Elena govori:
Troškovi života su poprilično opsežna, tematika, ali počnimo sa stanarinom. Ja sam sa svojim poslodavcem prve dvije godine imala sreće i plaćali smo 130 dolara tjedno po osobi, što je prilično skupo s obzirom na to da nas je 4-ero dijelilo istu sobu, ali u tu cijenu je bio uključen i ručak svaki dan. U pogledu svega ostalog neke stvari su preskupe uspoređujući ih s našim standardima, hrana je poprilično skupa, ali kave su u prosjeku nekih 3 do 6 dolara, neki normalan ručak za jednu osobu u restoranu je oko 15 do 20 dolara. Odlično je to što su tehnologija i odjeća prejeftini tamo, ali čak duplo jeftiniji nego kod nas, tako da smo se kućama svi vraćali s dva kofera, i cure i dečki da budemo na čisto. Noćni život nam je bio poprilično izazovan, stigne se, ali sve ovisi koji dan si slobodan jer vikendom bi najčešće radili do 2 ili 3 ujutro, taman kada bi se klubovi i pubovi već zatvorili. Noćni mi je život tamo fenomenalan, kao u filmovima i super je što se kod njih ne puši unutra, pa nije zagušljivo. Cijene pića su otprilike takve da je npr. pivo ili neko miješano piće oko 10 dolara, sve ovisi gdje izlaziš, pubovi su u tom slučaju sigurno jeftiniji.
Sada kad znamo koliko si otprilike trošila, kolika ti je bila satnica i radno vrijeme? O tome je li uopće uspjela pokriti sve troškove te zaraditi Elena poručuje:
Svaka savezna država ima propisanu minimalnu satnicu. Ja sam prve dvije godine radila u New Jerseyu, a minimalna satnica mi je bila 8,6 dolara, a prekovremeni 13. Iako se stvarno mogu naći puno boljih poslovi i pozicije, uspjela sam i nakon života tamo, šopinga i putovanja čak nešto i donijeti kući, jer se puno radilo, pa je i bilo puno prekovremenih sati.
Kad je prvi put otišla u New Jersey, Elena je imala jedan posao, a na pitanje koje je poslove sve promijenila tamo naša sugovornica spominje:
Obje godine sam radila za istog poslodavca, koji ima lanac ugostiteljskih objekata razne vrste, a nalaze se na šetnici uz ocean iliti boardwalk-u. Prve sam godine radila u fast food objektu,a druge godine sam bila u pizzeriji. Situacija je slična kao i s uvoznim radnicima u Hrvatskoj koji dođu na sezonu, najčešće radimo za minimalac, ali to isto sve ovisi o samim poslodavcima. Studenti najčešće rade i po dva posla, ja sam ih isto stvarno dosta radila, u fast foodu, pizzeriji, sobarica u motelu, čišćenje kluba i jedan fast food gdje sam radila smoothije i palačinke.
Nakon što smo čuli puno zanimljivih informacija i saznali više o programu Elena nam je otkrila i plan za 2020, ili barem ono što je planirala prije pandemije korona virusa:
Za ovu godinu sam se prijavila na independent opciju, gdje sama tražim posao. Plan je otići s prijateljem na otok Martha’s Vineyard, u saveznoj državi Massachusetts. Još u 12-om mjesecu sam poslala nekih 100-tinjak mailova za posao,a htjela sam otputovati na lokaciju drukčiju od dosadašnje, u novo okruženje. Na kraju smo prijatelj i ja posao dobili u jednom restoranu u kuhinji. Nažalost trenutno su sve aktivnosti pripreme odlaska u SAD obustavljene zbog novonastale situacije s korona virusom. Tek ćemo sredinom svibnja službeno znati nastavlja li se program ili otkazuje, tako da među nama studentima vlada velika neizvjesnost.
Kad smo ju upitali da nam sažme što je ovaj program u biti te koja tu to iskustva, bilo pozitivna ili negativna koja će pamtiti, Elena poručuje:
Ja ovu avanturu laički volim nazvati – zaradi pa putuj, jer prvi dio je odrađivanje sezonskog posla 3 mjeseca, dok zadnjih mjesec dana tzv. grace period možeš iskoristiti na putovanje Amerikom, a naravno možeš i otići natrag u Hrvatsku s novcem koji si zaradio. U početku, kada sam tek otišla u Ameriku imala sam malo problema sa samopouzdanjem jer se nisam baš prije toga aktivno koristila engleskim jezikom. Da budem iskrena, nisam baš imala nekih negativnih iskustava na cijelom programu u obje godine. S druge strane, pozitivno iskustvo se provlači kroz cijeli program. Upoznaš „milijun“ ljudi, neki ti postanu i prijatelji, a i jako je zanimljivo raditi u multikulturnom okruženje. Kao šećer na kraju su putovanja, sav rad u Americi mi je omogućio putovanja od Istočne do Zapadne obale, a prošle godine sam s curama putovala na Bahame i Kubu, stvarno predivna i dragocjena iskustva.
Svi smo skloni, više ili manje, našu državu uspoređivati sa zapadnim zemljama pa tako nerijetko i s Amerikom. Zamolili smo i Elenu da napravi neku kratku usporedbu nakon 8 mjeseci provedenih u Americi i evo što je primijetila:
Nakon 8 mjeseci u Americi, puno više cijenim život u Hrvatskoj i ovo što mi imamo. Jer, prema onome što sam vidjela cijeli svoj boravak tamo, ljudi tamo svoj život podređuju poslu i karijeri. U prilog tome govori i činjenica da većina ljudi da bi preživjeli i zaradili moraju raditi dva posla. Ako me pitate bi li mogla živjeti tamo, mislim da je odgovor ne. Kod njih je sve u hodu, kava, hrana, kad im spomenemo pijenje kave tj. ispijanje kave što je kod nas ritual oni se ne mogu načuditi. Mladi u Americi počinju poprilično rano raditi za razliku od mladih u Hrvatskoj.
Vjerujemo kako sva iskustva i putovanja, a pogotovo kad uz njih i radiš grade karakter svih nas, na to bi li preporučila ovo iskustvo i drugima, Elena govori:
Pa svakako bih preporučila jer je izazovno, ali upravo zato treba se pripremiti i na razočaranja i uzbuđenja. Nama su cijelo vrijeme iz naše agencije govorili ovo će vam biti najgore i najbolje ljeto u životu. Ali vjerujte mi kada krenete putovati i dobijete onaj osjećaj zadovoljstva na tom putovanju, ovaj dio najgoreg ljeta pada u vodu. Zaboravljate sve dane gdje ste se mučili da zaradite, a pamtite samo one divne trenutke s ljudima koje ste upoznali tamo, a koji će vam kasnije najvjerojatnije i ostati u životu.
Nama, na kraju, ostaje samo istraživanje i razmišljanje je li ova avantura sljedeća?
