Nakon tridesetogodišnje pauze na scenskim daskama Gradskog dramskog kazališta Gavella prikazani su Krležini Glembajevi, ovog puta u režiji Mire Međimurca. Postavljati predstavu koja je „zaživjela“ u mnogim kazališnim i filmskim inačicama, predstavljenu različitim generacijskim publikama, uvijek se čini izazovnim i hvalevrijednim pothvatom. Bez potrebe za osuvremenjivanjem teksta i unošenja modernih interpretacija, redatelj se odlučio za predstavu u njezinom čistom, originalnom dramskom obliku kakvog je ostavio Miroslav Krleža, sada već davne, 1929. godine. Scenografiju je postavio Zlatko Kauzlarić Atač, dok se za dočaravanje modnog izričaja stare bogataške obitelji i njezinih posjetilaca pobrinula Marita Ćopo.
Jasno razabiranje osnovne teme ili biti Gospode Glembajevi čini se teškim pothvatom, prvenstveno zbog kompleksnosti obiteljskih odnosa, brojnih digresija o prošlim događajima koje su dovele do kulminacije opće nesnošljivosti. Prima facie drama se očituje kao propast jedne ugledne obitelji zbog njezine unutrašnje moralne trulosti. Odmakom od prvog utiska, uviđamo kako Gospoda Glembajevi imaju jednu dublju i bogatiju dimenziju. Drama je, naime, jedna studija konflikata, šarena paleta različitih filozofsko-psiholoških temperamenata koji kroz dijaloge i fizičke obračune iskazuju svoje vrednote. Prva scena upravo potvrđuje intelektualnu i svjetonazorsku napetost koja postoji između likova, ali i unutrašnje protuslovlje pojedinih članova obitelji. Razgovor između Leonea Glembaya (Amar Bukvić) i Angelike Glembay (Dijana Vidušin), dominikanke i udovice njegovog brata Ivana, ispunjen je dihotomijom koja postoji u Leoneu, ali i odnosu koji postoji između njih dvoje. Leone, dvoglavi čovjek, kako bi rekao Parmenid, moderni je slikar koji želi, poput starih majstora, komponirati slike pomoću matematike međutim nije nadaren za matematičku apstrakciju. Lik Leonea kao da je preuzet iz novovjekovnih epistemoloških rasprava, u kojemu se spaja jedan racionalist koji veliča egzaktnost matematike i metodološku čistoću s empiristom koji kroz iskustvo konstruira estetske pojmove. S druge strane sestra Angelika njegova je suprotnost, osoba izrazite smirenosti te ideal kršćanske poniznosti koja svoju vjeru suprotstavlja spoznajnim granicama ljudskog razuma.
Kronološki slijed drame praćen je kroz predstavu u njezinoj cijelosti, stoga nas je, nakon spomenutog dijaloga između Leonea i sestre Angelike, dočekalo strateško rezoniranje članova obitelji i njihovog bližeg kruga poznanika o optužbama na račun Barunice Castelli-Glembay (Nataša Janjić Medančić). Upravo se u toj sceni ukazuje na različite filozofske i psihološke temperamente koji krase ove likove. Protagonist drame, Leone Glembay, moderni slikar, visoko obrazovan, ciničan čovjek koji tople osjećaje gaji samo prema svojoj preminuloj majci Barunici Basilides-Danielli i sestri Angeliki te prezire „glembaještinu“.
Amar Bukvić ponekad uspješno uprizoruje ciničnu i sarkastičnu netrpeljivost Leonea spram moraliziranja i lažne estetske osjetljivosti. Ponekad ironičan, kurtoazan, spreman na sukob i na najmanju provokaciju, Leone zadržava osobine jednog moralnog čovjeka. Iako se Amara Bukvića može pohvaliti za izvedbu, ostaje gorka činjenica kako njegovoj izvedbi nedostaje određene podrugljivost, njegovi odgovori izgovoreni su ubrzano i monotono, ostavljajući dojam bezdušnog recitiranja teksta. Naci (Ignjat Jacques) Glembay, Leonov otac predstavlja jednog konzervativnog lika, sklonog poštivanju tradicije, osnivanju obitelji, obuzetim vlastitom društvenom reputacijom za kojeg je poduzetnički duh najvažnija ljudska osobina. Darko Stazić nastojao je utjeloviti ulogu starog Glembaya, u čemu je bio donekle uspješan. Iako su gledatelji na trenutke mogli osjetiti istinski bijes i autoritet starog bogataša, Darko Stazić djelovao je usporeno za svoju ulogu, njegov glas i tijelo kao da su zračili indiferentnošću. Besprijekornu pohvalu zaslužio je Ozren Grabarić za ulogu Pube Fabriczy-Glembaya, obiteljskog jurista. Grabarićev lik dominira pozornicom, zrači samopouzdanjem, odličnom dikcijom i uvjerljivim prikazom šepavosti. Uprizoreni Puba odlično prikazuje temperament jednog pravnog pozitivista, za kojeg je slovo zakona jače od bilo kakvog moralnog imperativa.
Istaknimo kako je angažman Nataše Janjić Medančić u ulozi barunice Castelli-Glembay bio zadovoljavajući. Jasno se mogao uočiti eros jedne fatalne žene čija figura i čiji stav odišu jednim oportunističkim temperamentom koji se skriva u hedonističkoj izmaglici. Barunica Castelli-Glembay je sukub koja svojom koketerijom može začarati svakog muškarca. Spomenimo još tri temperamenta koja su izrazito zanimljiva kako bismo zatvorili ovaj široki spektar likova: Alojzije Silberbrandt, Ballocsanszki i liječnik Paul Altmann. Alojzije Silberbrandt (Hrvoje Klobučar) ispovjednik je barunice Castelli, njegov lik je predstavnik klera, sklon moraliziranju te pridavanju veće važnosti onom duhovnom nego materijalnom. Silberbrandt je skolastički kazuist koji se prema moralnoj problematici odnosi kao omniscijentno biće koje je upoznalo „ideju dobra“. Ulanski Oberleutnant von Ballocsanszky (Andrej Dojkić) sporedan je lik, aktualni ljubavnik barunice Castelli, ali njegova prisutnost izrazito je važna. Ballocsanszky predstavlja vojnu kastu koja je brzopleta i sklona rješavanju problema nasiljem. Njegov lik ne posjeduje onu poniznost ni moralizatorsku nit, ohol je te poprima odlike militarista. Paul Altmann (Sven Medvešek), obiteljski liječnik koji je temperamentna suprotnost Silberbrandtu. Altmann je vulgarni materijalist za kojega je ljudsko tijelo, ali i stvarnost samo uređena materija. Čovjek je skup svojih organa, dobro funkcionirajući stroj, a ne kakva zajednica tijela i duše.
Zaključno, recimo kako je predstava vrlo uspješno uprizorila dramski tekst, usprkos mojim sitničavim i ponekad minucioznim komentarima. Pokušao sam Glembajeve prikazati pod jednim drugačijim svjetlom, kao sukob različitih svjetonazorskih i filozofskih pravaca, a ne kao nekrolog aristokracije. Jer može li suvremeni gledatelj uopće zaviriti u duh ili dom plemića i njihovih navika? U liberalnim i demokratskim društvima aristokrati se čine kao duhovi prošlosti. Moglo bi se prigovoriti kako su Gospoda Glembajevi zapravo marksistička kritika društvene nepravde, ujedno i kritika konzervativaca i Katoličke Crkve. Djelomično bih se i složio s takvom konstatacijom, jer postoje jasni elementi kritike, ali oni su stavljeni u pozadinu, dajući primat bogatstvu likova koji negiraju politizaciju čitave predstave.
