Lagane ljetne večeri, ugodni razgovori uz čašu dobrog vina. Nalazim se u društvu ljudi gdje raspravljamo o filozofiji, umjetnosti, ljepoti. Raskoš našeg vokabulara nadmašuje samo širina našeg znanja o aktualnostima na svim životnim područjima. Mi smo kulturni, načitani, samosvjesni. Crème de la crème.
To nisam ja.
Prikovana sam uz knjigu. Mahnito prolazim gradivo po stoti put. Nevjerojatno je koliko su ovi ljetni rokovi dugi. Vruće je. Želja za učenjem me davno napustila, a ovo malo preostale volje za životom napajam maštanjima o vremenu iza rokova. Trebam odmor, fizički i psihički. Osjećam kako mi je duša prazna, postajem poput robota, i to nekog kojem su baterije pri kraju.
Baš sam si mislila kako bih se ovog ljeta mogla malo kulturno uzdići. Toliko bih knjiga mogla pročitati, otići koji put u kazalište, možda na neki koncert klasične glazbe… opcija je milijun. Želim biti poput onih ljudi u čijem sam se društvu znala naći, oni koji na svaku temu uspijevaju reći dvije pametne. Zašto ne bih bila poput njih. Rečenice koje izlaze iz njihovih usta su kao dragulji. Razumijem ih, mogu ih slušati, ali… ruku na srce, nemam im što reći. S tugom u sebi, susrećem se s istinom koju upornom izbjegavam: postala sam fahidiot i to mi se ne sviđa.
U meni se budi revolt. Odlučujem, po tko zna koji put, ne biti mutavac kraj kojeg život prolazi, već netko tko je svjestan svega što se događa oko njega. Neću paralizirano čekati sa strane. Ne, nema toga više. Ovog ljeta oblačim novo ruho. Postajem kulturna žena.
I dok skripte leže pored mene, kujem planove koji će me dovesti do stvaranja navika koje mi trebaju, no koje uporno ne ostvarujem pasivno se priklanjajući sivilu svakodnevice (ili njenom lažnom sjaju?).
Ali.
Kad i kako sam odlučila kulturu povezati s kazalištem ili muzejem. Je li kultura nešto čemu se mora prići? Nešto što te ne dotakne ako to aktivno ne tražiš?
Što reći. Dok je moj akademski život stagnirao i dok su materijali za učenje vapili za mojom pažnjom, ja sam se našla pred zidom za koji nisam bila sigurna kako bih ga trebala savladati.
***
Baš sam se razbahatila na ovim rokovima. Ja bih našla kulturu, ja bih bila učena. Ja bih bila neznamšto.
Silom sigurno neću ništa postići. Kulturu nikad neću izglumiti. Mogu osluškivati što se događa oko mene. Mogu tražiti, promatrati, mogu se pitati. Kulturi se divimo, da, ali kultura i traži, tjera da izvlačimo više od sebe, da budemo više od robota koji odrađuju svoje obaveze.
Da… tako nekako, na kraju sam kulturu i našla. Tj, nisam ju našla, već ju pronalazim. Samo moram promatrati i birati kojim ću stazama kročiti. Moram ju pustiti da me dotakne, a onda ću se maknuti od sebe koja bi vrlo rado bila velika i kulturna, i postat ću dijete koje se divi pred takvom veličinom.
