Nedavno se u zagrebačkom HNK odvila zadnja izvedba slavne Puccinijeve opere “Turandot”, s kojom je ovaj veliki skladatelj završio svoj život. Giacomo Puccini nije uspio dovršiti svoje remek djelo, shrvale su ga bolesti te je preminuo tijekom rada na ovoj operi. Više o simbolici njegove smrti i smrti jednog ključnog lika ove opere napisat ću kasnije. No, ono što je zanimljivo, ovo je njegovo djelo u kojem se htio odmaknuti od verizma kojem je bio toliko vjeran te je odlučio napisati jednu blažu operu u kojoj ljubav pobjeđuje i spašava – kao da je htio umrijeti u miru.
Opera Turandot donosi priču o lijepoj i hladnoj princezi Turandot čiji žrvanj ponosa i osvete dovodi do nemilosrdnih smaknuća njenih prosaca, ali i svakoga tko joj nije po volji. U zagrebačkoj predstavi, ona daje pogubiti skupinu djece – ona je tiranin bez osjećaja. Postoji objašnjenje njezinih postupaka, a to je okrutna prošlost njezine pretkinje koju je oteo i ubio tatarski kralj. Turandot je postala takva zbog osvete i straha da se povijest ne ponovi. Postavila je jasna pravila – njezini prosci trebaju riješiti tri zagonetke, svi koji ne uspiju bit će pogubljeni.
U priči se pojavljuje mladi princ Calaf koji se zaljubljuje u Turandot i odluči postati njezin prosac, svjestan velikog rizika. On ne otkriva svoje ime i ne sluša druge koji ga žele odvratiti od toga. Hrabro i uvjereno ulazi u ruski rulet zagonetki koje čudom uspijeva riješiti. Turandot se osjeća poraženo pa moli svog oca da poništi njezina pravila kako nebi postala ženom tog stranca. Car to ne dopušta, ali Calaf, vođen ljubavi, daje još jednu priliku Turandot da se izvuče – ukoliko prije svanuća otkrije njegovo ime, on pristaje umrijeti, a ako ne uspije, postat će mu žena. U paničnoj istrazi, njezini pomoćnici traže ljude koji bi to mogli znati, Calaf se raduje jer vjeruje u svoju pobjedu, ali tada pomoćnici pronalaze ključne likove – Calafovog oca – smijenjenog tatarskog kralja i njegovu robinju Liù. Tu se događa ključan trenutak preobražaja – nakon što su uhićeni, Liù hrabro dolazi pred okrutnu princezu izjavivši kako jedino ona zna njegovo ime. Ona govori Turandot kako će kroz njezinu žrtvu naučiti voljeti, uzima nož te se probode i umire pred Calafom. Tužna povorka odnosi tijelo, a Calaf i Turandot ostaju sami. Calaf je ljut zbog smrti nedužne Liù, no u zanosu ljubi Turandot te ona shvati ljubav koja joj se uslijed svih događaja razotkrila. Nakon što ‘progleda’, Calaf joj otkriva svoje ime. Pred svima Turandot sretno izjavljuje da je upoznala Ljubav.
Ova opera puna je moći čiji preobražaj pratimo iz one moći svjetovnog (kontrola, razum, držanje povlaštenog položaja, neosjetljivost, težnja ka vlastitom dobru, oholost, JA u središtu postojanja, ponos, a korijen svega toga strah) u moć duhovnog (ljubav u kojoj gubimo kontrolu, srce, ranjivost, milosrdnost, poniznost, JA-TI odnos, hrabrost, sloboda, povjerenje).
Opera najprije započinje moći Turandot, njezine sposobnosti da mrzi i bez imalo savjesti čini ubojstva – ona drži položaj i kontrolu naroda – ona je poput tiranije koja jede svaku vrstu ljubavi i slobode pred sobom. Nema nimalo suosjećanja, ide za vlastitim dobrom i osvećuje svoju prošlost. Osvetoljubiva je, puna gorčine i straha. U zagrebačkoj predstavu slavni talijanski nagrađivani dvojac koji je postavljao scenu Ricci/Forte, prikazao je tu njezinu tiraniju pregrštom simbolike – izobličeni, neljudski stražari koji kao kakvi virusi kolaju pozornicom i čine tu okolinu bolesnom, polarni medvjed na kojem princeza jaše kao simbol hladne zemlje, soba krvi kao prolivena krv nedužnih žrtava. Iako pomalo pretjerano, sve to naglašava stanje u kojem Turandot živi. No, zahvaljujući glasniku ljubavi, čovjeku koji ne odustaje od svog srca i koji nadvladava strah stupajući u smrt te se odlučuje na nemoguće, on postaje liječnik hladnog i okorijelog srca Turandot. Lijek je tu, ali nije u potpunosti otkriven, trebala je pasti još jedna nevina žrtva koja će preobraziti tu svjetovnu, razornu moć. A s tom žrtvom pao je i Puccini – nevjerojatno, ali kada je dovršio pisanje zadnjih taktova glazbe koja opisuje smrt hrabre robinje Liù, umro je i nije uspio dovršiti vlastitu operu. Liù je ključan lik koji topi srce hladne Turandot. Ona preobražava i rasvjetljuje, suprotstavila se kao nemoćna žena moćnici, u svojoj duhovnoj moći, sa srcem punim ljubavi. Dala je najviše što je imala – svoj život predala je za krvnicu, iz ljubavi prema Calafu. O muzičkoj ljepoti te scene uopće ne trebamo govoriti, Puccini je vrhunski opisao taj trenutak. No, arija koja ipak osvaja u ovoj operi je arija Calafa Nessun dorma – toliko lijepa i toliko snažna, slušatelje ne ostavlja ravnodušnima, izaziva ovacije i ohrabruje svakoga. Nakon poljupca, Turandot je zaista postala njegova – polarni medvjed je pao, stražari su se povukli, narod se približio princezi, te opera završava narodom koji pjeva zadnju ariju Nessun dorma s natpisima Tko živi u strahu, umire svaki dan.
Taj Calafov čin možemo pretočiti u našu stvarnost – Gdje postoji mjesto za takvu hrabrost? Hoće li sredstvo biti ljubav? Ponekad, pomišljamo na hrabar čin kojim želimo napraviti nešto veliko, ali naši su motivi nejasni i rezultat može biti razne naravi, čega možda i nismo svjesni. Zato je bitno pitati se – branim li svojom hrabrošću život u njegovoj biti, krećem li od ljubavi koja potvrđuje naše dostojanstvo? Što hrabrim činom želim postići? A ponekad pitanja uopće nisu bitna jer Ljubav se razotkrije sama od sebe i tada jednostavno znamo.
Kao što pjesma Nature boy opisuje – dječak kaže – ono najveće što ćeš ikada naučiti je voljeti i biti voljen. Upravo to se dogodilo i u ovoj operi – a mi smo neizmjerno zahvalni Pucciniju na muzičkoj ljepoti kojom je podcrtao ovu poučnu priču o svevremenskoj – Ljubavi.
Lucija Petrač