Dragi radniče,
možda ćeš na moje riječi samo odmahnuti rukom, ali znam i razumijem tvoj umor, tvoje
razočaranje, tvoj vapaj za hladnim tušem i zalogajem hrane. Opet znam da bi nekada
najradije pobjegao od svih, ali opet potreba, temeljna ljudska potreba, za sigurnošću. I onda
se pitaš ima li smisla, slušati, govoriti, gubiti živce, energiju da bi na kraju u tvojoj glavi opet
sve bilo isto? Ima li smisla samo pobjeći?
Dragi radniče, ti koji si danas umoran, koji nemaš volje za životom, sjeti se da si vrijedan i da
vrijediš. Netko vidi tvoj rad, netko ti se divi, netko te poštuje. Koliko ti god bilo teško, nitko ti
ne može oduzeti tvoje iskustvo, tvoju pamet i sposobnost. I dok te drugi tlače i podcjenjuju,
dok sunce neumorno sja i dok tvoje tijelo isparava, stavi osmijeh na lice i sjeti se zbog koga
radiš. Ali, isto tako ne zaboravi na sebe. Onih tvojih pet minuta ma koliko one jednostavne
bile. Rad je dio tvog života, ali ne i jedini dio slagalice. Kava, razgovor, knjiga, minute šutnje i
tišine. Radi za te trenutke. Pusti suzu; neka postane ocean. Odbaci sve ružno, dopusti miru i
spokoju da caruju tvojim umom i srcem. Voli sebe i poštuj svojih deset prstiju. Pazi sebe i
misli na svoje zdravlje jer tko će se brinuti ako ti nećeš sam za sebe? Kako ćeš, ako
zaboraviš na sebe, ispuniti svijet, biti oslonac, prijatelj i brat.
Na kraju,dragi radniče, ne zaboravi da je Netko tamo gore daleko ponosan na tebe i zna da
se trudiš.
Odvaži se i ne zaboravi da si borac, ne patnik.