Dvostruka mjerila?!
Pandemija koronavirusa sve više izlazi iz fokusa javnosti kako se svjetska medijska scena okrenula ratu u Ukrajini. U jednoj i drugoj situaciji, bilo da govorimo o bolesti ili ratu, smrt, strah i neizvjesnost zajedničke su karakteristike. Ukoliko zdravorazumski promotrimo ove dvije stvarnosti, složit ćemo se kako spomenute karakteristike nisu nimalo ugodne, štoviše život u strahu od sveprisutne smrti povezan s pitanjem o tome što nam donosi sutrašnji dan, može biti prava agonija. Ako pak apstrahiramo pojam smrti, doći ćemo do spoznaje kako samo razmišljanje o njoj također nije ugodno. Štoviše, blizina smrti ispunja nas jezom i nekom tajanstvenom nelagodom.
Iako je smrt sveprisutna i dotiče nas svakodnevno, prije svega u obliku informacije koja dolazi preko masovnih medija, kao da nas uvijek iznova uspijeva iznenaditi. Na nju nismo spremni i bezuspješno je pokušavamo izbjeći ne razmišljajući o njoj. Ipak, ona je tu, a nasuprot njoj stoji život koji svi rado svake godine slavimo, sjećajući se dana svoga rođenja. I složit ćemo se mi ljudi kako je život nešto ugodno, a smrt nije, kako je ubojstvo ljudskog bića nešto loše, čak i grijeh, ali teško ćemo usuglasiti svoja mišljenja o tome da je baš svaki ljudski život jednako vrijedan.
Već iz starih filmova znamo podjelu na “dobre i loše”, a taj se trend nastavio sve do danas. U kontekstu aktualnog rusko-ukrajinskog sukoba, jasno možemo vidjeti kako se ljudi vole svrstavati na određenu stranu. Kao da manje vrijede izgubljeni životi Rusa od života Ukrajinaca i obrnuto. Nadalje, stječe se dojam kako se čovječanstvo lakše nosi s gubitkom starijih osoba, tjelesno ili psihički bolesnih, nego kad se dogodi neka tragedija u kojoj ljudski život, iznenadno, “bez najave” biva prerano završen. Ono što je “daleko od oka” često je i “daleko od srca”, pa će neki tako zagovarati ubijanje nerođenog djeteta, a ono tek rođeno stavit će na pijedestal kao nešto najvrjednije. Naći se se i oni, premda u manjini, koji će pak više plakati nad pregaženim mačićem, nego za nerođenim djetetom koje je bačeno u medicinski otpad…
Kvaliteta života je najvažnija?
Sve gore spomenuto možemo promotriti kroz leću kvalitete ljudskog života, koja je, po mom skromnom sudu, dominantna u promišljanju čovjeka današnjice, posebice onog Zapadno orijentiranog koji sve više ulazi u sferu liberalizma. Glavna misao vodilja tako definiranog građana svjetskog Megapolisa mogla bi se izreći ovako: Vrijednost ljudskog života ovisi o njegovoj kvaliteti. Pritom se očito polazi od iluzorne predodžbe svijeta lišenog boli, patnje, problema, bolesti i raznih “prepreka” koje bi mogle (a ne moraju) narušiti kvalitetu življenja.
Smrt na lancu
Vratimo se sada nakratko već spomenutoj pandemiji i ratu u Ukrajini – smrt odasvud, a pored nje strah i neizvjesnost zajedno dolaze u paketu omotanim lijepim ukrasnim papirom. Jesmo li u strahu od smrti zbog nje same ili je to možda zbog toga što je ona, figurativno rečeno, “puštena s lanca”? Ovo potonje odnosi se na smrt koju nismo u mogućnosti kontrolirati, a ona dolazi u raznim oblicima, konkretno kroz nesreće, katastrofe, pandemije, ratove itd. S druge strane imamo tzv. “kontroliranu smrt”, prije svega ovdje mislim na zahvat pobačaja, eutanaziju, smaknuće i samoubojstvo.
Kada se stavimo u funkciju “gospodara smrti”, obmanjujemo sebe same mišlju kako smo toliko moćni da i smrću možemo manipulirati i upravljati. “Držati smrt na lancu” zamagljuje naš um, koji onda olako prihvaća razne manipulativne parole o pravima, slobodi i zauzimanju za one koji u našim očima vrijede više od drugih. Tada ćemo lako, opravdavajući svoj čin i lažno smirujući svoju savjest, otvoriti vrata smrti, a zatvoriti ih životu. Doći ćemo u opasnost da kategoriziramo ljudski život, odnosno ga da kvalitativno vrednujemo, samo ne znam tko je od nas dovoljno kompetentan da učini takvo što…
Život je dar
I koliko onda vrijedi ljudski život? Ima li uopće cijenu? Čime ga mjeriti? Moglo bi se ovdje dodati još mnoštvo sličnih pitanja koja bi samo otvorila put za neka nova. Ali, ako gledamo na život kao na dar, onda on nema cijenu. Dodajte tome začin mudrosti, kako se radi o nezasluženom daru i dobit ćete odgovor koji pobija sva mozganja o pravima na izbor, koja su više-manje jednosmjerna i svode se na “pravo na smrt”. Izabirući smrt nerođenog djeteta, izabiremo ništavilo, jer u korjenu uništavamo svaki potencijal da to dijete jednoga dana postigne nešto u životu. Možemo li predvidjeti budućnost? Hoće li se i koliko netko patiti? Nisu li nam objelodanjeni mnogi primjeri gdje su oni bolesni, osakaćeni i siromašni sretniji i ispunjeniji od zdravih, bogatih i moćnih?
Nadalje, vratimo istinski smisao muci i patnji a starim i nemoćnim osobama dajmo razlog za novi dan. Oni nisu “sisači državnog proračuna” ili pak “opterećenje za zdravstveni sustav i obitelj”. Ne, društvo ih je apriori takvima učinilo zanemarivši neprocjenjivost i neponovljivost ljudskog života. Na ovome svijetu svi ljudi su jednako vrijedni. Možda nam neki idu na živce, a drugi su neprijateljski raspoloženi prema nama i žele nam zlo, ali su i takve osobe jednako ljudi, baš kao ti i ja. Stoga prihvatimo život kao dar sa svim iznenađenjima koje sobom nosi. Na taj ćemo način iznova unijeti radost življenja u našu svakodnevicu, zar ne?
