Dobar dio svog svjesnog „odraslijeg“ života sam provela bježeći iz zone komfora. Bježala sam da slučajno ne bih nešto propustila, da život ne bi prošao kraj mene, da ne sjedim dok mi mladost polako prolazi kroz prste.
Kad sam se prvi put susrela s Lanternom, projektom koji nije tek još jedan book club (odnosno čitateljski klub), sve je u meni vrištalo: „Da, da!“. Lanterna je zaista nešto drugo, potpuno novo i potpuno drugačije.
Ne znam kako bih povukla liniju između bivanja sudionikom i voditeljem jednog ovakvog projekta. Svakako sam se više brinula kao voditeljica. Brinula sam se hoće li se svi osjećati kao doma i hoće li dopustiti da ih tekstovi dotaknu.
Priprema za voditelja je zahtijevala da sama prođem kroz radionicu tako da sam, s ostalim voditeljima, čari radionice iskusila na jedan brži način s manjim brojem ljudi. Radionica, unatoč tome, nije izgubila na kvaliteti. Osoba sam koja voli dobiti sve odmah. Malo mi je bilo čudno stati na loptu i pustiti tekstovima da se ugnijezde u meni. Čudno je dopustiti tekstu da te mijenja, da on tebe propitkuje. Meni je to bilo posebno neobično jer mi je do tada literatura predstavljala samo nešto što sam konzumirala zbog trenutnog osjećaja sreće i zadovoljstva koji bi me obuzeo nakon friško pročitane ljepotice. (op.a. Ljepotica u ovom tekstu označava knjigu s više od 400 stranica). Skakala bih (a nećemo se lagati, skačem i sad) od knjige do knjige, kao nezasitni pijanac od birtije do birtije.
No, ne na Lanterni.
Ne, tamo tekst kušaš, propituješ, slušaš kako odjekuje u tebi. Biti polaznik je značilo dopustiti nečemu da te dotakne. Nema tu stresa.
Biti voditelj je značilo voditi grupu ljudi koji su spremni i voljni dati sebe u ove radionice. To je također značilo da ne smijem pogriješiti. Biti voditelj grupe koja me zatekla je bila prava čast. Stvarno sam uživala u svim radionicama, stvorila se mala sigurna zona gdje su svi bili slobodni izreći sve što im je na duši. Osim za bogatstvo koje bi se u nama stvaralo samim čitanjem, isto smo dijelili i bogatili se za tuđe iskustvo.
Govorim “mi” jer nisam bila izvan grupe, iznova sam čitala tekstove i s drugima ih komentirala. Jedina je razlika bila u tome što sam pazila da ne zazujimo i odmaknemo se od biti i svrhe jer to se može dogoditi u opuštenoj atmosferi kakvu je grupa stvarala.
Biti voditeljica opet? Nisam znala na prvu mogu li, ali, kao što rekoh, ne mogu dopustiti da život prolazi kraj mene. Danas mogu biti, a pitanje je što će biti dogodine. Ne mogu dopustiti propuštanje susreta s divnim ljudima koje ću imati priliku upoznati i još jedan ples među tekstovima Lanterne.
P.S. Atmosfera na Lanterni je daleko strastvenija od ovog članka.
