U ranu jesen pristigla je neugodna vijest kakvu se nije očekivalo i kakvu se gotovo nikad ne očekuje. Vijest isprva o nestanku, a kasnije i smrti hrvatskog državljanina u ratnom vihoru Ukrajine. Stigla je u maleno, pitomo mjesto gdje se o smrti uglavnom priča u kontekstu umirovljeničkih i bolničko-stacionarskih prilika. U neugodnoj maniri prvog svjetskog rata kada su vijesti o (službenom) nestanku vojnika putovale s fronte danima i tjednima. Kao da ništa od tog “novovjekovnog”, “suvremenog” ili čuvenog “dvadesetiprvostoljetnog” nikada zapravo nije ni nastupilo. Gorka je ironija povijesti da dandanas, nedaleko istih onih galicijskih gudura, na poljanama Donbasa ginu vojnici, a među njima i Hrvat. Značajno, ne hrvatski vojnik, već samo Hrvat. Njega je, za razliku od redovnih vojnih poziva, mobilizacija i kontingenata u ukrajinski stroj odvela osobna težnja po svemu sudeći nicolierovska*.
U malenu je dugorešku varoš jednog listopadskog jutra ove godine došla vijest da je negdje na ratištu nestao Hrvat. Nestao je onako kako su nestajali ljudi u vihorima rata baš prije stotinu godina. Taj nestanak davao je istu onakvu nadu kojom su se nadale i majke i supruge vojnika iz ratnih godina 1914., 1915., 1916. Tada se nakon vijesti o nestanku vojnika na dalekim bojištima još uvelike moglo nadati da se nesretnik negdje smrzava, živ, u zarobljeništvu u Odesi ili negdje na crnomorskoj obali. Isto su se tako mogli, doduše vrlo kratko, nadati i mještani Duge Rese da je njihov sugrađanin ipak živ pa čak i u ruskom zarobljeništvu. Ubrzo je vijest potvrdila da je Hrvat ne samo nestao, već i poginuo. Ukrajinska vojska obavijestila je Vladu da je hrvatski državljanin poginuo u borbenim akcijama.
Smrti kao što su takve teške su, olovne i glasne na svoj način. One imaju svoju tužnu i gorku poetiku, a s civilizacijskim odmakom od onih vremena kada se u ratove (barem u Europi) išlo po pozivu carskih, kraljevskih i kakvih već krunjenih glava, takva smrt ispada nositeljem žalosne poetike rata. Žalosno je zboriti o poetici rata, a svakako imaju poetiku – odbojnu i grozomornu, ali ju nažalost svaki kao takvu posjeduje. Poetika ovog rata specifično je primitivna i o tome govore sve ove tužne činjenice koje su navedene, a primitivna je više na način prvog svjetskog rata negoli na način drugog svjetskog rata ili vijetnamskog, Falklandskog ili bilo kojeg koji nam je bio bliži. Ovaj rat je primitivan u svojoj poetici kao rijetko koji suvremeni rat. Tuga je u tome veća, što je sve ostalo još uvijek isto. Pucnjevi su isti i državni megalomani su isti, carstva su ista, strah i promrzlost vojnika isti su, kao i suze majke, a na koncu i smrt je ista. “Topništvo gađa ciljeve sjeveroistočno uz frontu” – vikao je jednako austrougarski oberleutnant kao što i danas viče ruski major. Fronte koje se ne miču mjesecima, ruska zarobljeništva, odlikovanja i generalštabi, sve u svojoj arhaičnosti jezovito. Kao dokaz takve poetike dolazi i žalosna smrt mještanina malenog provincijskog mjesta u kojem se ovih jesenskih noći kao i u tolikim onim ratnim noćima hiljadu devetsto i neke, u polumračnom i tihom kutu neke kavane dimi jedna cigareta koju je pripalio također neki razvojačeni ili umirovljeni nositelj oružja. Tamo gdje se netom spomenula ta daleka i čudna smrt, svi u kavani zašutješe, a ne šute što su tužni (od takve tuge čovjek prije zaplače) šute jer im biva čudno kako od vatrene ruske paljbe u Donbasu gine jedan tridestčetverogodišnji Hrvat iz Duga Rese.
Od svog doma za tuđi
Negdje malo dalje ljudi će o toj smrti već pričati i pričat će glasno, naročito oni koji nisu čuli poetiku rata. Jer čovjek što ju je slušao iz blizine o tim i takvim smrtima priča vrlo tiho, ako uopće priča. Jedni će u nekoj drugoj kavani, negdje daleko od Duga Rese, pričati i rastezati psovanja o tom čovjeku i o njegovoj smrti. Po frazi da „za ideale ginu budale“ mnogi će mu na prvi pogled blatiti spomen, a tu će društvenu tezu argumentirati vrlo stameno i vjerojatno ne bez valjanih argumenata. Pa uistinu, tko su ti ljudi koji odlaze ginuti pod zapovjedništvima tuđih časnika i generala? Zar imade među nama takvih koji i nakon „onog prethodnog rata“ (a svaki rat nažalost postane samo „onaj prethodni“) posjeduju takvu ludost da se prijavljuju u nekakve internacionalne postrojbe?
Na koncu nije on ni prvi ni zadnji što je otišao iz svoje zemlje da brani tuđu. Internacionalne brigade prepune su boraca najrazličitijih državljanstava i nacionalnosti istovremeno se na jedan način odričući svoje vlastite. Kada se prijave u internacionalnu brigadu interes vlastite domovine stavljaju negdje sa strane. Oni su tada ukrajinske snage. Oni su borci za ukrajinsku stvar, za njihovu domovinsku slobodu, za njihova ognjišta.
Najveće pitanje…
Zar još uvijek ispada predmet časti skončati na bojnome polju? Zar će o rovovskim smrtima opet pjevati brončani spomenici urešeni državnim počastima? I kako je to moguće kada za ideale navodno ginu budale? Poginuti braneći drugoga ili barem s tim idealom, biva istovremeno najvećom žrtvom i najvećom glupošću, a istina je kažu vazda negdje u mutnoj sredini, pa je možda najbolje da svijet o tim istinama do kojih ne može doći, šuti. Čovjek inače nije biće sredine (a kamoli one biblijske “zlatne!) stoga mu je dano da si takva pitanja postavlja, ali ne i da na njih nalazi čvrste, empirijske i logične odgovore. Za jedne će to biti glupost, za druge to će biti žrtva, a jedini suvisli odgovor, barem dok topovi grme, je sućut i tišina.
*nicolierovska – po francuskom dobrovoljcu Domovinskog rata Jean-Michel Nicolieru
