Knjige su naši najveći prijatelji i saveznici, u najljepšim, ali i najtežim trenucima. No možda i samo kad nam je dosadno. Naravno, tu priča ne staje – usudite se zaviriti u knjige hrvatskih autora. Iako možda čitate samo strane autore, nećete pogriješiti ako pokušate čitati i hrvatske pisce jer možda se zaljubite u njihovo stvaralaštvo, kao i ja!
Miljenko Jergović, „mačka čovjek pas“
Zbirka priča „mačka čovjek pas“ u sebi objedinjuje 39 kratkih priča podjednake duljine (4-5 kartica teksta), tematski cjelovita (u središtu radnje su odnos čovjek – mačka, čovjek – pas), no mjesto i vrijeme radnje su vrlo široko postavljeni – od Sarajeva i Zagreba do manjih naselja u unutrašnjosti Bosne i Hercegovine te Hrvatske, dalmatinskih, bosanskih ili crnogorskih sela sve do slavonskih salaša; od prestanka turske vladavine u 19. stoljeću pa do današnjeg doba. Tematika priča prožeta je ratovima dok su u središtu većine priča ljudski likovi, kod kojih je jasno izraženo piščevo nastojanje da se životinje ne podčinjavaju isključivo na „ljubimce“, „na simbol ili metaforu, nego da ih učini ravnopravnim sudionicima u priči o zajedničkom životu i sudbini.“ (Matica hrvatska, 2022).
Julijana Matanović, „Samo majka i kći“
Suvremena hrvatska književnica i književna znanstvenica, Julijana Matanović, napisala je dirljivu, osjećajnu i duhovitu priču o životu male obitelji, koja se sastoji samo od majke i kćeri.
„Mame spisateljice bježe od zaborava i žele sačuvati svaku emociju, dah, sjećanje na majčinstvo koje je poput fantastičnog romana prepuno slika s okusom melankolije, spokoja, straha i mudrosti. Ova knjiga vodi nas u taj svijet nezaborava i bilježi iskustva koje mame nisu stigle zapisati u dnevnik.“ (Mozaik knjiga, 2022).
Roman „Samo majka i kći“ sadrži autobiografske elemente i ne štedi nas pri iskazivanju snažnih emocija što je, naravno, učinilo Julijanu Matanović jednom od najomiljenijih hrvatskih spisateljica. Čitajući njezine romane htjet ćete zaroniti u njezin svijet i ne ispuštati knjigu iz ruku.
Kristian Novak, „Ciganin, ali najljepši“
Hrvatski pisac Kristian Novak napisao je samo strogo žanrovski gledano krimić, koji je to u jednakoj mjeri kao „Zločin i kazna“. U Ciganinu pratimo pripovijesti čak četvero pripovjedača: Milenu, sredovječnu povratnicu u rodni Sabolščak; Nuzata, Kurda iz Mosula na putu za Calais; Sandokana zvanog Sandija, Ciganina iz Bukova Dola; i Plančića, PR iz Policijske uprave zagrebačke. Mjesto radnje je vrlo široko, smješteno između tokova Drave i Mure, u Međimurju, a bavi se dvjema biografijama „od kolijevke pa do groba“, zahvaća barem tri kulturološka kruga, daje upečatljive psihoportrete svojih četiriju pripovjedača „i masu masovne psihologije koja raste i prijeti da će se preliti u nasilje.“ (Školska knjiga, 2022). Knjiga „Ciganin, ali najljepši“ obiluje pojmovima i događajima poput al-Anfala, Daesha (ISIL) i izbjegličkog vala, zabranjene ljubavi Hrvatice i Roma, veterana Domovinskog rata koji skrbi za mir u selu, policajca pred umirovljenje u shizo-epizodama, orgiju s Moldavkama u vikendici, teoriju i praksu krađe i tučnjave, pauka koji je ispleo svoju mrežu, internetsko bjesnilo, raskoš jezika, misli i emocije.
Sanja Pilić, „Zbogom, romantiko“
Hrvatska spisateljica Sanja Pilić, napisala je izvrsnu zbirku priča „Zbogom, romantiko!“ gdje se kroz žensku prizmu govori „o partnerskim odnosima, stvarnosti u kojoj živimo, starenju, nevidljivosti, ali i odlukama koje donosimo ili propustimo donijeti.“ (Hoću knjigu, 2022) Sanja Pilić uglavnom na platnu svojih likova crta osamljenike, muškarce i žene koji se bore s komunikacijom, prijatelje iz različitih miljea koji se sasvim slučajno susreću u gradskoj sredini, a prenose međusobno svoje uvide „na neposredan, pitak i ironičan način.“ (Hoću knjigu, 2022) U njezinim likovima često ćemo upoznati vlastito ja, prepuno iskustva dok njezine kratke i efektne priče koje odišu jednostavnošću izraza tjeraju na ponovno iščitavanje. Da, lako se izgubiti u njezinoj prozi današnjice.
Hrvoje Šalković, „Ne primamo vilenjake“
Hrvatski pisac, putopisac i svjetski putnik, Hrvoje Šalković, dobar je pripovjedač urbanih legendi, ali i dobar u tome da nam poruči da se knjige moraju čitati! U zbirci kratkih priča „Ne primamo vilenjake“ junaci su duboko uvjereni u činjenicu da su sami odgovorni za promjenu vlastita života. Pritom se moraju suočiti s vlastitom originalnošću koja je ukrštena s vulgarnošću i neizbježnim okolnostima. Šalkovićevi likovi ne pristaju na promatranje vlastita života, a njihov bunt odlučujući je za naše današnje društvo spektakla te „prekretnički čin koji možda i nije spektakularan u društvu spektakla, ali svakako jest svjedočanstvo o iskonskoj potrebi za cjelovitošću autentične ljudske egzistencije u nadirućem sveprožimajućem neljudskom karakteru društvenog sustava bez vrednota.“ (Knjižara Ljevak, 2022).
Ako nešto možete naučiti od Hrvoja Šalkovića, to je ovo: budite svoji, ne zamjerajte sebi i drugima i furajte svoj film!
Marina Vujčić, „Stolareva kći“
U „Stolarevoj kćeri“ nalazimo dnevničke zapise autorice ovoga romana Marine Vujčić u kojima ona promišlja poglavito o prošlosti, zatim o sadašnjosti i budućnosti, osjećaju zadovoljstva u dokolici, sjećanjima, ali i vremenu za sebe i svoje bliske osobe. Autorica sama kaže: „Ovo je moj herbarij. Uberem svježu misao, nalijepim je na stranicu, obilježim datumom i zaklopim bilježnicu. Kad je sljedeći put otvorim, stara misao nije više živa, ali je sačuvana, kao osušena biljka od koje sam u ranijim danima kuhala čaj.“ (Znanje, 2022)
Knjiga je nastajala skoro cijelo desetljeće, a sastoji se od tri cjeline: „Herbarij“, „Na Palagruži“, i „Selo“, pri čemu pratimo koliko se dubinski autoričin život promijenio. „Kroz razmišljanja o knjigama koje čita, prirodi u kojoj uživa, svitanjima, mladicama graška u vlastitom vrtu ili izolaciji na udaljenom otoku Stolareva kći donosi fragmente iz života koji može biti i naš.“ (Znanje, 2022) Autorica je jednom prilikom u svoj dnevnik zapisala, a što je sasvim slučajno postala knjiga „Stolareva kći“: „…jedino u mislima male stvari mogu poprimiti velike razmjere, i jedino se u njima navodno velike stvari mogu smanjiti do nepostojanja“. (Znanje, 2022) Nadam se da ćete, ukoliko posegnete za ovom knjigom, u njoj uživati barem u istoj mjeri koliko i ja jer ovo literarno remek-djelo se ne propušta!
Zoran Žmirić, „Hotel Wartburg“
Knjiga Zorana Žmirića „Hotel Wartburg“ pripovijest je o jednoj nesretnoj obitelji. Jer, kao što znamo, svaka sretna obitelj nalik je jedna na drugu, dok je svaka nesretna obitelj nesretna na svoj način. Priča je prožeta motivom automobila marke Wartburg. „Wartburg iz naslova romana prostor je naknadnog obračuna s ocem, lajtmotiv koji pokreće sjećanja na ključne situacije odrastanja i sazrijevanja u kojima glavni junak razrješava neraščišćene račune s roditeljem koji je često više bio vlasnik Wartburga nego roditelj.“ (Fraktura, 2022) Svi se možemo složiti da je Žmirićev jezik svakako ekonomičan, pomalo škrt (ne obiluje epitetima), dovoljno slikovit da izazove pravu emociju kod čitatelja, a uza sve to uspijeva dočarati filmski osjećaj kao da gledate najuzbudljiviji film na filmskom platnu. Nakon pročitanoga, pitat ćete se – je li ovo fikcija ili fakcija?
