„San o vlastitoj nekretnini za našu generaciju će ostati samo san“
Kuća ili stan, nije ni bitno, ali priznajmo sami sebi da smo bar jednom sanjarili kako bi uredili svoj slatki dom. U djetinjstvu smo već izračunali da ćemo otprilike između 25-30 godina živjeti sami, u svojoj nekretnini u kojoj vladaju samo naša pravila. No, evo nas. Vidimo da nam naš izračun iz djetinjstva šteka, debelo šteka.
Tržište nekretninama je jedinstvena pojava. Svaka odrasla osoba bez obzira na obrazovanje razmišlja da treba uložiti u nekretninu. Zašto? Jer svaki dom je pravo bogatstvo, dvorac pojedinca. Sto puta smo čuli „Kod kuće je najljepše“ ili „Sigurno kao kuća“. Važnost posjedovanja nekretnine je tolika žudnja da se djecu od najmanjih nogu dresira za najbitniji lov u životu, a to je lov na nekretnine. Djevojčice su se pojmom kuće susreli u igri s Barbie lutkama. Samo kada se sjetim vlastite ushićenosti kada su moje barbike dobile kućicu. Radost je bila toliko velika da i danas, nakon toliko godina ljubomorno čuvam tu Barbie kućicu i ne dam da se pokloni (ili ne daj Bože baci!). U virtualnoj igrici The Sims doslovno gradimo kuću iz mašte, igramo svoj virtualni život. No, i prije pojave kompjutera nastala je igra koju i dan danas znamo zaigrati, Monopoly.
Igra Monopoly nastala je 1935. godine i postala fenomenalan uspjeh da je do kraja godine prodano 250.000 kompleta. Ubrzo nastaje londonska verzija, a do danas se broji preko 300 licenciranih verzija igre. Oko šarene ploče nisu samo bili okupljeni klinci, nego i odrasli. U igri možemo kupiti cijelu ulicu, izgraditi hotel, ali ono najvažnije možemo pobjeći od stvarnosti koja je vrlo teška.
Vlastita nekretnina – samo san?
Nekretnine su skočile u nebo, to već i ptice na grani znaju. Jesu li toga svjesni stariji bogataši koje je u prošlosti obasjala sreća? Izgleda da nisu.
Prije pola godine nastala je prava hajka na društvenim mrežama kada je poznata britanska voditeljica Kirstie Allsopp izjavila „da bi mladi mogli priuštiti kupnju kuće ako se odreknu svog luksuznog načina života kao što je pretplata na Netflix ili odlazak u teretanu“. Ova rečenica je pravi školski primjer nerazumijevanja situacije. Zapravo, umjesto nerazumijevanja možemo slobodno reći bezobrazno ignoriranje. Razlog zašto mladi ljudi ne mogu priuštiti dom nije njihovo članstvo u teretani nego mala plaća i sve skuplji život.
Cijena nekretnina već duže vrijeme rastu brže od plaća. Mala plaća od koje ne ostane ništa kada platite najam, režije i hranu. Luksuz ni ne poznajemo. Teretana, Netflix, članarina u gradskoj knjižnici i sl. nisu luksuz nego psihički odmor, nešto što je svima potrebno nakon napornog dana na poslu, fakultetu. No, možda je i to previše jer ipak kako ćemo u restoranu razlikovati nas „obične“ (moderne kmetove) i „povlaštene“ (moderno plemstvo) kojima je žlica upala u med?
Skoro na svakoj kavi s prijateljima (koje bih se, prema uputama Kirstie, isto trebala odreći) zaključim da ću zauvijek živjeti s roditeljima, da će studenata biti sve manje jer osim što nema djece nema ni roditelja koji mogu podnijeti skupe stanove u studentskom gradu, ljetovanje na našem moru je rad na sezoni, a ako sanjam o vlastitom automobilu znam na karti pokazati državu u kojoj si tu želju mogu ispuniti. Godinama mladi parovi žive u najmu jer nisu kreditno sposobni, a nemaju roditelje koji im mogu omogućiti kupnju stana ili kuće. Svakodnevno prolazim praznim ulicama grada i gledam sve češće linije za „obećanu zemlju“. Djece je sve manje, a ako ih ima, pitanje je hoće li srednju školu uopće završiti u ovoj državi. Problem s nedovoljnim stambenim prostorom, visokim cijenama i skupim životom je globalni problem koji se ignorira jer ipak oni koji vladaju se ne znaju „staviti u naše jeftinije cipele (koje smo kupili na sniženju)“.
Zašto se još uvijek osjećamo kao djeca?
Odgovor je jednostavan: „Zato što si ne možemo priuštiti odrasli život“. Osjećamo se kao djeca jer dijelimo najam s prijateljima do tridesetih u nekom otrcanom stanu. U kasnim dvadesetima su naši roditelji već posjedovali nekretninu i imali bar jedno dijete. Mogli su si priuštiti razne kućanske aparate dok mi sve od namještaja i posuđa kupujemo u najjeftinijim trgovinama. Brak? Ni to si više ne možemo priuštiti. Brak i djecu u našoj generaciji ima mali krug ljudi koji imaju dvije plaće i roditelje u pozadini koji mogu pripomoći ako zašteka, ili ako ste rođeni u povlaštenoj obitelji ti roditelji će vam osigurati nekretninu za vaš odrasli život. Mnogi tek nakon odlaska iz države (u kojima je životni standard puno bolji) si mogu priuštiti suživot s voljenom osobom, ljepši stan, štednju za kupnju automobila ili stana, kredit. Zbog toga su brojevi vezani za iseljavanja toliko porazni.
Zanimljivo je kako Generacija Y i Z međusobno različitija i obrazovanija od Baby boomer-a, ali opet se više susrećemo sa siromaštvom, studentskim kreditom i nemogućnosti kupnje nekretnine. Mi smo generacija koja je zarobljena između društvenog očekivanja kako bi odrasli život trebao izgledati u dvadesetima (koji si ne možemo priuštiti) i generacijske etikete lijenčina koje vole avokado tost, kavu i serije.
Realno, financijska situacija naših roditelja koja je funkcionirala kada su oni bili mladi više ne postoji. Potrebno je da Baby boomeri i Generacija X skinu ružičaste naočale i shvate da socijalna država ide u povijest. Pripadamo generaciji koja će zajedno biti siromašnija od svojih roditelja. Generacija koja odgađa kupnju nekretnine, brak i sl. jer jednostavno nema dovoljno novaca.
Pritisak je stvarno velik, osim što se suočavamo sa neizvjesnošću tu je i anksioznost i depresija jer u sebi osjećamo kako se naš mukotrpan rad i trud uopće ne vidi, ne cijeni. Kada pročitamo komentare ili čujemo u nekoj emisiji da smo lijeni, naravno da ćemo se naljutiti. Ljuti smo jer koliko god radili možda zauvijek ostanemo kod roditelja ili u otrcanom stanu s cimerima. No, ako i nikada ne ostvarimo „svoj slatki dom“, pošto smo lijeni i volimo igre uvijek možemo rasporediti figurice iz Monopoly-a, zar ne?
