Roe v. Wade
Vrhovni je sud Sjedinjenih Američkih Država 1973. godine u slučaju Roe v. Wade presudio da je pobačaj Ustavom zajamčeno pravo. Prije nastanka tog presedana pobačaj u SAD bio je legalan u svega nekoliko saveznih država, a njime se nametnula obveza svim saveznim državama da legaliziraju pobačaj. Sud se vodio podjelom na tromjesečja i odredio da sve savezne države moraju bez ikakvih uskrata omogućiti pobačaj u prva tri mjeseca trudnoće. U drugom ga tromjesečju države mogu regulirati (ali ne i potpuno zabraniti) kako bi se zaštitilo zdravlje majke. Naposlijetku, tek u trećem tromjesečju, kada se fetus smatrao samoodrživim (što znači da može opstati izvan maternice, eng. viability), pobačaj se može, ako države tako odluče, regulirati ili zabraniti kako bi se zaštitio ˝potencijalan život˝.
U presudi Planned Parenthood v. Casey 1992., Sud je potvrdio Roe, ali pritom odbacio podjelu na tromjesječja i ustanovio da države smiju zabraniti pobačaj tek nakon što dijete postane samoodrživo jer tada ˝interes države za životom ima dovoljnu snagu da se ograniči pravo žene da prekine trudnoću˝.
Tim je presudama osigurana legalnost pobačaja u svim saveznim državama i omogućilo se da klinike u saveznim državama obavljaju pobačaje čak i u trećem tromjesečju pa je tako u državama poput Aljaske, Vermonta, Colorada, Oregona i drugih, pobačaj moguće učiniti u svim stadijima trudnoće. Od tih presuda do danas u SAD se obavljaju stotine tisuća pobačaja godišnje i time je usmrćeno nekoliko desetaka milijuna, ne ˝potencijalnih života˝, već života s potencijalom.
Pravo na život ˃ Pravo na privatnost
Iako Ustav SAD nigdje ne spominje pravo na pobačaj, većina je sudaca smatrala da je ono sadržano u pravu na privatnost, primarno se pozivajući na ˝due process˝ klauzulu 14. amandmana koja kaže da ˝niti jedna država ne smije lišiti osobu njezinog života, slobode ili imovine bez provođenja pravičnog postupka˝. Zanimljivo je kako su suci u ovoj klauzuli 14. amandmana vidjeli priliku da zaštite pravo na privatnost majke (pravo koje nije izrijekom navedeno), ali ne i da zaštite pravo na život djeteta (pravo koje je izričito navedeno). Ako 14. amandman zabranjuje državama da ikoga liše života bez provođenja odgovarajućeg pravnog postupka, zašto je nerođenoj djeci uskraćeno to pravo? I kako bi pravo na privatnost moglo biti važnije od prava na život, koje je, logički, osnova i izvor svih iz njega izvedenih prava?
Sudac Vrhovnog suda Byron White, koji se nije slagao s mišljenjima većine kolega sudaca u slučaju Roe v. Wade, u svojem izdvojenom mišljenju (eng. dissenting opinion) navodi da ˝Sud očito više cijeni udobnost trudne majke nego kontinuirano postojanje i razvoj života ili potencijalnog života kojeg ona nosi˝ i zaključuje da ne vidi ustavno opravdanje da se ljudima i zakonodavstvima saveznih država nameće ovakav poredak prioriteta.
Dobbs v. Jackson Women’s Health Organization
Međutim, gotovo 50 godina nakon donošenja presude Roe v. Wade dogodila se promjena. Prošle godine država Mississippi zatražila je Vrhovni sud da podrži ustavnost ˝Zakona o gestacijskoj dobi˝ (Gestational Age Act, 2018.) kojim se zabranjuje pobačaj nakon 15. tjedna trudnoće. Zahtijevala je da Vrhovni sud potvrdi ustavnost tog zakona i ustanovi kako pravo na pobačaj nije sadržano u Ustavu. I upravo to se i dogodilo: 24. lipnja 2022. Vrhovni sud je u slučaju Dobbs v. Jackson Women’s Health Organization presudio da Ustav ne sadrži pravo na pobačaj. Time je oborio (eng. overrule) presude Roe i Casey te vratio odluku o legalnosti pobačaja u nadležnost saveznih država.
Sud, prepoznajući da pravo na pobačaj nije sadržano u Ustavu, navodi: ˝Ustav se nigdje ne referira na abortus, i takvo pravo nije implicitno zaštićeno niti jednom ustavnom odredbom, uključujući onu na koju se branitelji Roe i Casey uglavnom oslanjaju – ˝due process˝ klauzula 14. amandmana˝.
Važno je napomenuti kako Sud u ovom slučaju nije ocjenjivao ustavnost presedana Roe v. Wade, već ustavnost ˝Zakona o gestacijskoj dobi˝ savezne države Mississippi. Međutim, kako bi Sud mogao odrediti njegovu ustavnost, prvo je postavio isto pitanje koje su postavili i suci 1973.: Sadrži li Ustav pravo na pobačaj? Iako je Sud u Roe odgovorio potvrdno, sada je odlučio napustiti to pravilo i jasno odlučio: ˝Ustav ne sadrži pravo na pobačaj˝. (eng. ˝The Constitution does not confer a right to abortion.˝)
Spominjući presedan Roe, Sud objašnjava: ˝Roe je bio izrazito pogrešan od početka. Njegovo obrazloženje je iznimno slabo, a odluka je imala štetne posljedice. ˝ Nadalje, naglašava kako je u debati o pobačaju Casey proglasio pobjednika i time ˝oni na gubitničkoj strani – oni koji su nastojali unaprijediti interes države za fetalni život – više nisu mogli uvjeriti svoje izabrane predstavnike da usvoje politiku u skladu s njihovim stavovima. Sud je skratio demokratski proces zatvorivši ga velikom broju Amerikanaca koji se nisu slagali s Roe˝. Sudac Kavanaugh u svojem podudarnom izdvojenom mišljenju (eng. concurring opinion) također napominje da Roe i Casey nisu pružili rješenje jer je podjela u narodu oko ovog pitanja i dalje vrlo prisutna: ˝Posljednjih je godina značajan broj država uveo restrikcije za pobačaj, koje su u izravnoj suprotnosti s Roe. (…) Ti brojni zakoni država kolektivno prikazuju iskreno i duboko uvjerenje desetaka milijuna Amerikanaca koji i dalje žarko vjeruju da je dopuštanje pobačaja do 24. tjedna previše radikalno i previše ekstremno. (…) U ovom slučaju, štoviše, većina država – 26 ukupno – traži od Suda obaranje Roe i vraćanje pitanja pobačaja državama˝.
Tri suca Vrhovnog suda (Breyer, Sotomayor i Kagan) izrazila su svoje neslaganje s ovom presudom u izdvojenom mišljenju (eng. dissenting opinion). Tvrde da su se žene ˝oslanjale na dostupnost pobačaja u formiranju svojih odnosa i planiranju svojih života˝. Navode da odluka suda nije u skladu s doktrinom stare decisis koja izražava načelo vezanosti suda za prethodne sudske odluke (presedane) i da ovakvo odstupanje dovodi do njezina oslabljenja, što stvara pravnu nesigurnost. Međutim, Sud ne osporava važnost stare decisis, dapače naglašava kako je obaranje Roe ozbiljan ˝korak koji se ne smije shvaćati olako˝, ali napominje kako stare decisis nije apsolutna zapovijed i da ovo nije prvi put da se ustavnom odlukom oborio presedan. Sud navodi brojne razloge i primjere, između ostalog presudu Brown v. Board of Education (1954), kojom je Sud ukinuo doktrinu ˝odvojeni, ali jednaki˝ koja je dopuštala državama da rasno segregiraju škole i druge ustanove. Donošenjem takve presude Sud je oborio odluku Plessy v. Ferguson (1896) i još šest presedana Vrhovnog suda koji su dopuštali takvu segregaciju. Stoga je vidljivo da stare decisis nije pravilo zapisano u kamenu te da ga ponekad nije poželjno primijeniti: ˝Presedan ovog Suda podliježe uobičajenim načelima stare decisis prema kojima je pridržavanje presedana pravilo, ali ne i beziznimna zapovijed. Da je drukčije, pogrešne odluke poput Plessy i Lochner još bi bile zakon˝.
Gdje je granica života?
Posebno je zanimljivo da je Sud u presudama Roe i Casey odredio da nakon nastupanja samoodrživosti fetusa država može zabraniti pobačaj kako bi zaštitila ˝potencijalan život˝. Možemo postaviti logično pitanje: možemo li točno znati kada fetus postaje samoodrživ i, ako možemo, zašto bi baš trenutak samoodrživosti bio trenutak nastanka ˝potencijalnog života˝? Sud u presudi Dobbs opaža kako Roe ne daje odgovor na to pitanje.
Treba pritom imati na umu da presuda Roe nije zabranila pobačaj nakon nastupa samoodrživosti, jer bi time Sud morao priznati da je riječ o ljudskom biću s pravom na život. Umjesto toga koristi naziv ˝potencijalan život˝ i daje državama ovlast da ga zaštite, ali samo ako one tako odluče. Neke države su uvele zabrane, ali u nekima je pobačaj ostao dostupan i daleko nakon samoodrživosti.
Međutim, i kada bismo svi prihvatili trenutak samoodrživosti fetusa kao granicu zabrane pobačaja, kako ćemo znati kada taj trenutak nastupa? Sud u presudi Dobbs primjećuje kako samoodrživost fetusa ovisi o brojnim faktorima nevezanima za karakteristike fetusa, kao npr. stupnju razvoja neonatalne njege kroz povijest: u 19. stoljeću fetus se smatrao samoodrživim oko 32. i 33. tjedna, kada je donesena presuda Roe granica je pomaknuta na 28 tjedana, a danas je na 23. i 24. tjednu. Prema toj logici države bi danas mogle zaštititi fetus koji je npr. u 24. tjednu (i nazvat će ga ˝potencijalnim životom˝), ali nisu smjele zaštititi fetus u tom istom tjednu prije 40 godina. Kako je moguće da od dva fetusa jednake gestacijske dobi, jednog nazivamo ˝potencijalnim životom˝ ili ljudskim bićem, a drugog samo˝nakupinom stanica˝?
Nadalje, kao jedan od faktora preživljavanja takvog djeteta, Sud navodi i dostupnost medicinskih ustanova: ˝Fetus star 24 tjedna može biti samoodrživ ako žena rodi u gradu s bolnicama koje pružaju naprednu njegu prijevremeno rođenoj djeci, ali ako žena otputuje daleko od takve bolnice, fetus možda nije samoodrživ. Na temelju čega bi mogao ustavni položaj fetusa ovisiti o lokaciji trudne žene?˝ Uz sve to, preživljavanje prerano rođenog djeteta ovisi i o gestacijskoj dobi, težini fetusa, zdravlju majke… Iz svih navedenih razloga, jasno je da liječnik ne može sa sigurnošću utvrditi vjerojatnost za preživljavanje, a kada bi i mogao, postavlja se pitanje je li fetus samoodrživ kada ima 10% vjerojatnosti za preživljavanje ili pak 20%, 50%…? Naposlijetku Sud zaključuje da ta ˝granica samoodrživosti˝, uvedena kroz presude Roe i Casey, ˝nema nikakvog smisla˝.
Čak je i predsjednik suda Roberts, koji je u u presudi Dobbs u izdvojenom mišljenju (eng. concurring in judgment) zauzeo stav da Sud ne treba oboriti Roe, izrazio čvrsto neslaganje s granicom samoodrživosti. Navodi kako ni Roe ni Casey nisu naveli niti jedan uvjerljiv argument zašto su povukli takvu granicu te zaključuje: ˝Sud danas ispravno odbacuje arbitrarno pravilo samoodrživosti˝.
S obzirom na to da je jasno da život ne započinje u trenutku samoodrživosti, trebamo se zapitati: Kada započinje ljudski život? Gdje trebamo povući granicu? To je vrlo važno pitanje koje zagovornici tzv. prava na izbor vole zanemarivati. Sudac Roberts tvrdi da se granica koju je postavio Mississippi (15 tjedana) čini razumnom jer se ženama daje dovoljno vremena da obave pobačaj ako žele. Međutim, svejedno ne pruža nikakve argumente zašto 15 tjedana, a ne 14 ili pak 16? Zašto fetus star 14 tjedana i šest dana nema pravo na život, a dan kasnije, kad napuni 15 tjedana, on je dijete s pravom na život koje se ne smije pobaciti? Što se dogodilo u tom jednom danu da smo odlučili da je baš tada nastalo ljudsko biće (s pravom na život)? Ako netko zagovara ˝izbor˝, on mora dati odgovor na pitanje trenutka nastanka života jer u suprotnom svjesno i aktivno pristaje riskirati smrt nevinih ljudskih bića.
Postoje mnoge teorije o tome kada se treba povući granica: otkucaj srca, osjet, svijest, kognitivne mogućnosti… Sud se nadovezuje i na to: ˝Po toj logici, bilo bi otvoreno pitanje da li uopće rođeni pojedinci, uključujući malu djecu i one pogođene određenim razvojnim ili zdravstvenim problemima, uživaju zaštitu kao ‘osobe’˝.
Sve navedeno nas zapravo vodi k samo jednom zaključku: granica početka ljudskog života ne može se povući nigdje drugdje osim u trenutku začeća.
Život predan u ruke demokraciji
Zahvaljujući ovoj presudi, svaka savezna država SAD moći će regulirati pitanje pobačaja onako kako njezini građani žele. Moralna i politička odgovornost prenesena je na svakog birača. Kako više ne postoji nametnuta obveza na federalnoj razini, sada će neke države moći uvesti jače restrikcije ili pak zabraniti pobačaj, dok će neke i dalje dopuštati pobačaj kako su i prije.
Presuda je uzrokovala odobravanje i kritike. Neki ju vide kao pomak u zaštiti prava nerođenih, dok ju drugi oštro osuđuju i tvrde da su prava svih žena ugrožena. Međutim, pobune aktivista ˝za izbor˝ neosnovane su zato što se presudom upravo daje ono što oni zahtijevaju – izbor. Presudom Dobbs pobačaj se nije zabranio diljem zemlje, samo više nije uređen na federalnoj razini. Kako je to rekao sudac Kavanaugh: ˝Danas Sud prikladno slijedi ustavno načelo sudske neutralnosti i vraća pitanje pobačaja narodu i njihovim izabranim predstavnicima u demokratskom procesu˝. Dana je prilika građanima da sami uređuju to pitanje. Ako išta, to je onda izbor, to je demokracija. Samo je pitanje, boje li se oni upravo toga? Žele li oni izbor i demokraciju ili pak ˝u ime demokracije˝ nametnuti svoje stavove svima?
Zanimljivo je kako smo, uz sve napretke koje smo dosegli u svim područjima prava, znanosti i tehnologije kroz povijest, podbacili zaštititi ono temeljno: život. Danas, kada se pravo na pobačaj pokušava prikazati kao ljudsko pravo, a pravo priziva savjesti kao pravo koje treba ukinuti, važno je podizati svijest o vrijednosti svakog života. Svaki čovjek, svako ljudsko biće ima vrijednost, ljudsko dostojanstvo, koje treba njegovati. Dok se neki zgražaju što u 21. stoljeću žene nemaju pravo pobaciti svoje dijete bez ikakvih uskrata, zapravo bi se trebali zgražati što u 21. stoljeću milijunima djece godišnje oduzimamo temeljno ljudsko pravo – da žive. Nitko ne osporava važnost prava na privatnost na koje se zagovornici ˝izbora˝ toliko pozivaju, no ono ni po čemu i ni zbog čega ne može biti važnije od prava na život. Svi međunarodni dokumenti potvrđuju: svatko ima pravo na život. U polemici o pobačaju zapravo je uvijek bilo jasno u kojoj se točki suprotni stavovi račvaju. Osnova rasprave je pitanje: kada život započinje? Ako započinje začećem, onda ga zakon od tog časa mora štititi. Ako započinje u nekom kasnijem trenutku, kako to tvrde zagovornici ˝izbora˝, onda je ta granica proizvoljna, čime je proizvoljno i samo pravo na život. Međutim, znanost daje jasan odgovor: život započinje začećem.
Kako dalje?
Ako dakle medicinsko-biološka znanost nema dvojbi, pobačaj ostaje moralno te naposlijetku političko pitanje, s pravnim posljedicama. Ne možemo naime zahtijevati od pravnika da nam odgovore na pitanje je li pobačaj moralno ispravan ili nije. Zadaća zakona nije stvoriti vrijednosti u društvu, već se vrijednosti koje društvo prepoznaje trebaju osigurati zakonom. Raskol koji je nastao među ljudima oko pitanja pobačaja neće nestati donošenjem presuda i zakona, što se pokazalo točnim nakon donošenja Roe. Taj presedan bio je na snazi gotovo 50 godina i nije postao univerzalna društvena vrijednost, nego su se i dalje milijuni Amerikanaca borili i zagovarali pravo na život nerođenih. Razlog tomu je njihovo duboko uvjerenje u vrijednosti i stavove koje zastupaju.
Mnogi sada u SAD prosvjeduju protiv ovakve odluke Vrhovnog suda. Oni imaju pravo mirnim putem izraziti svoje nezadovoljstvo. Jasno je: koju god odluku da je Sud donio, velik bi broj ljudi smatrao da je učinjena nepravda. Ljudi strastveno pristupaju pitanju pobačaja, što je razumljivo s obzirom na njegovu narav: jedni ga brane kao ˝pravo žene da sama odlučuje o svojem tijelu˝, dok ga drugi prepoznaju kao oduzimanje prava na život djeci. Godinama se te dvije strane sudaraju i svaka čvrsto stoji iza svojih uvjerenja. Kao što vidimo, tako oštro suprotstavljene stavove nije moguće promijeniti samo jednim zakonom (ma na čijoj god strani on bio).
Možda je vrijeme za drukčiji pristup. Jedino konstruktivnim raspravama, uvažavajući pravo na slobodu mišljenja i slobodu govora, možemo pokušati riješiti problematiku pobačaja i podjelu u društvu koju ona nosi. U suprotnom će se zagovornici i protivnici pobačaja i dalje nadglašavati, oštro prosvjedovati, političkim igrama stalno pokušavati drugoga pobijediti i zapravo se stalno vrtjeti u krug. Stoga je danas, kada je postao trend ograničiti pravo na slobodu govora i izbjegavati debatu sa svojim idejnim suparnicima, osobito važno naglasiti da se jedino slobodnim i argumentiranim razgovorima među ljudima mogu riješiti problemi poput ovoga. Uz malo dobre volje. Stoga pozivamo na dijalog.
Marta Lončarević
