Od porođajnoga kanala do posljednjega ispraćaja vezani smo za svoj djelić svemira zvan planet Zemlja. Tepamo mu kako je zelen i plav, mala, topla, živahna oaza života u naizgled beskrajnom, hladnom i uvjetima negostoljubivom sveširećem svemirskom prostranstvu. Nismo sentimentalni ni patetični kad se podsjetimo kako nam je taj plavo-zeleni geoid doista i jedini dom koji imamo, naše jedino (ovo)zemaljsko prebivalište, a time i odgovornost koju, ponajprije zbog sebe samih, imamo prema njemu.
Riznica iznenađenja
Svoje prve spoznaje o Zemlji „upijamo“ već od samoga „dolaska na ovaj svijet“, kako to običavamo smjestiti u prostorno-vremenskoj stvarnosti u kojoj živimo, a prve doživljaje i sjećanja na naš planet stječemo s prvim trenutcima svjesnosti i samosvijesti. Svijest o nama svjesnost je i o prostoru u kojemu postojimo, živimo, krećemo se i jesmo. Igre u pješčaniku, šetnje u šumi ili trčanje travnjakom, kupanje u nabujaloj rijeci, obližnjem jezeru ili moru, šetnja kućnoga ljubimca, održavanje vrta ili povrtnjaka, posjet vinogradu ili masliniku tek su neki od dodira s prirodom. Interakcija sa živim i neživim, organskim i anorganskim, prirodnim i umjetnim koji nam omogućuje stupanje u jedinstveni odnos sa svijetom oko nas.
Iz slika, doživljaja i sjećanja prikupljenih u našim zavičajima, svojevrsnim „mikrokozmosima“, gradimo svoj pogled i stav prema našoj domovini, a onda, u širem gledištu, i cijelomu svijetu. U tom „makrokozmosu“ zvanomu Terra smještena je Biota, ukupnost života koju poznajemo, sav živi svijet, sva staničnost, sva živahnost, ali i sva smrtnost. Još od ranoga djetinjstva, prvo kroz slikovnice, igre, crteže i crtiće, a potom i kroz školske udžbenike, časopise i dokumentarce, upoznajemo sve bogatstvo, prostranost i raznolikost toga života, prisutna svugdje oko nas, ispod, ponad, ali i u zemlji, u vodi i u moru, s kisikom ili bez njega… Ipak koliko god planinarili, ronili, veslali, pješačili, koliko god tažili svoj Wanderlust, svaki novi doticaj s prirodom bit će novo, neponovljivo, ali i poučno iskustvo.
Rane, ali ne neizlječive
Bespredmetno je „otkrivati toplu vodu“ i nanovo otkrivati probleme na koje nailazimo u svojem odnosu sa Zemljom. Svojim životom i radom u, na i pod njom vršimo određeni pritisak i ostavljamo tragove, kako nužne, tako i one nepotrebne, ponekad i škodljive, time i za nas. Svi su nam ti problemi poznati još iz školskih klupa: različite vrste onečišćenja (zraka, vode, tla, bukom, svjetlom, onečišćujućim tvarima…), deforestacija, dezertifikacija, smanjenje bioraznolikosti, gubitak staništa, svakojake erozije, degradacije i osiromašenja… U jednoj su mjeri oni neizbježni, ali svakako bismo ih trebali svesti na što manje razarajuću mjeru.
Ipak, unatoč mnogim „crnim prognozama“, ponekad i na razini apokaliptike, histerije ili očaja, daleko smo od nekakve „zombijske apokalipske“, novoga „općega potopa“ ili pustopoljine iz Pobješnjeloga Maxa. Mnoge pogreške i „krive Drine“ daju se ispraviti i to na čovjekovu korist. Održivost nije mit ni utopija, pa tako su živjeli naši pradjedovi. Sva silna tehnološka dostignuća trebali bi nam pomoći živjeti u skladu, održivosti, suživotu (simbiozu), a ne nas od toga odvlačiti.
Također, u rješavanju tih problema ne trebamo polaziti od nule, nego samo usmjeriti postojeća znanja u stvaranje novih ideja, stjecanje novih znanja i optimizaciju resursa za ostvarivanje zadanih ciljeva.
Promjena počinje sa mnom
Koliko god te krilatice zvučale kao mantre, istrošene fraze, doista budi ona promjena koju želiš vidjeti, promjena počinje od tebe, velike promjene počinju malim stvarima. Ipak nije dovoljno samo se pokrenuti, poskočiti, nego treba imati i plan, program, viziju, razradu početne ideje. Suradnja, zajedništvo i sinergija nužni su za osmišljavanje, planiranje i provođenje zacrtanih ciljeva.
Premda se lako možemo obeshrabriti, obezvoljiti, klonuti (u)vidjevši svoju slabost, u nekim situacijama i bespomoćnost pred utjecajnim ljudima, moćnim skupinama, cijelim korporacijama ili državama, niz je primjera i iskustava koji nas mogu ohrabriti i u kojima se odjelotvorila ona kad se male ruke slože. Nekad je dovoljno i malo ruku, možda samo dvije, ma čak i jedna jedina kako bi se promjena oživotvorila.
Čuvajući prirodu doista čuvamo i sebe, svoju sadašnjost, prošlost, ali i budućnost. Mijenjajući taj odnos na bolje poboljšavamo svoje izglede i izglede drugih ljudi za skladnijim, ispunjenijim i lakšim životom. Samo svoje snage trebamo usmjeriti u izgradnju. Graditi! Graditi, a ne rušiti! Povezivati, umrežavati se, djelovati! Neka naš život i naši odnosi budu doista ona Arendtovska vita activa, djelatan, ispunjen život.
U zdravom okolišu, zdravi ljudi.
U zdravoj Zemlji, zdravi Zemljani.
