Zašto ljudi trče? Što ih tjera da krenu ujutro, tijekom dana ili navečer poslije posla u trenirkama, tajicama i tankoj majici na gradske ulice i u parkove? Bez obzira trčite li ili ne, sigurno ste vidjeli te čudne primjerke posvuda – same ili u skupinama, po suhom i po kiši, sa slušalicama ili u razgovoru ugodnome s trkačkim kolegom.
A ako ste osoba koja u životu nije susrela još nijednog koji odgovara gornjem opisu, ovu nedjelju sigurno niste mogli ne vidjeti 2132 trkača s Božićnim kapicama i drugim rekvizitima zbog kojih je centar Zagreba bio na neko vrijeme zatvoren. Ono čemu ste u nevjerici svjedočili bilo je ovogodišnje izdanje Zagreb Advent Run-a.
Prije starta
12 sati se bliži, a crvene kapice se slijevaju ulicama i okupljaju kod The Westin Hotela. Polako već skakuću, razgibavaju, zagrijavaju, smiju se i pjevaju Božićne pjesme. Oglašen je start, a oni još hopsaju, pjevaju i počinju trčati. Trče i pjevaju, smiju se i pričaju, pa se zadišu, ali još trče – ulicama, raskrižjima, po tramvajskim šinama, pored prolaznika koji ih vjerojatno ne znaju, ali ih bodre. To je poseban osjećaj, govorim iz iskustva.
Kako je to izgledalo? Gledajući unazad, nedjelja je zbilja bila prekrasan dan. Sunčani dan započeo je kavom, čajem i palačinkama u ugodnom društvu par prijatelja. Neki su se poznavali od prije, a neki su se upoznali upravo toga jutra, ali to nije uopće važno. Mi smo bili par ljudi koji se prijavilo na istu utrku te smo u njoj odlučili uživati i prije nego što počne. I mislim da nismo mogli bolje.
Par sati kasnije dok sam trčala sredinom ceste i u par navrata se borila s vlastitom voljom, razmišljala sam koliko često imam priliku trčati preko raskrižja, mahati ljudima koji plješću te jednostavno biti sretan u tom trenutku. Možda je ta radost nešto što najviše nedostaje i ono što može okupiti toliko ljudi na jednome mjestu. Utrka je bila dobrotvorna te su se sredstva skupljala za rad udruge za podršku ženama oboljelim od raka „Nismo same“, tj. za financiranje prijevoza na kemoterapiju. Ali i uz dobar cilj, još nikad nisam vidjela osobu koja trči, a da nije radosna. Pogotovo ne na tu nedjelju.
Nakon cilja
Kada smo se pola sata kasnije opet sastali, naslikavali se s medaljama za sudjelovanje i prepričavali iskustva, nije bio bitan rezultat (iako nas je zanimao), ali bitno je bilo to zajedništvo i zadovoljstvo jer smo napravili nešto nesvakidašnje na što smo bili ponosni. Vjerujem kako je svatko od 2132 sudionika osjetio barem malo tog zadovoljstva nakon utrke, neovisno je li trčao 5 ili 10 km i je li to bilo rekreativno ili natjecateljski.
Znam kako ću se par dana kasnije opet boriti sa samom sobom da obujem tenisice i odem vani na 0°C pustiti misli na pašu, ali mislim kako će to biti nužno ukoliko želim da svaki sljedeći put bude lakši nego prethodni. Nisam potpuno zagrižena za trčanje, ali jednostavno volim taj osjećaj slobode tijekom i zadovoljstva nakon svakog treninga, a svako ovakvo događanje posluži kao potreban vjetar u leđa.
Ukoliko se i vi ponekad borite sami sa sobom oko pravih stvari, savjetujem vam da pronađete neki izazov koji će vam pomoći doći do cilja. To mogu biti i ljudi i utrka i poruka samom sebi, ali najvažnije je to nešto što će vam pomoći da postanete bolja verzija sebe. A trčanje je jedna od aktivnosti kojom to možete postići.
