Dan osoba s invaliditetom obilježava se od 3. prosinca 1992. godine na prijedlog Ujedinjenih naroda. Taj se dan obilježava svake godine. Prema UN-ovoj Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom definicija osoba s invaliditetom je sljedeća: Osobe s invaliditetom uključuju osobe koje imaju trajna mentalna, intelektualna, tjelesna i osjetilna oštećenja koja ih mogu spriječiti u međudjelovanju u zajednici te u ostvarivanju jednakih prava.
U Hrvatskoj živi 511 850 osoba s invaliditetom, što čini 12% od ukupnog stanovništva naše zemlje. Važan je i podatak da je Hrvatska treća zemlja u svijetu koja je ratificirala Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom.
Život
Visoko sam slabovidna osoba od rođenja. To znači da spadam u grupu ljudi od 2 do 5% vida. Vidim boje i ljude oko sebe u blizini. Od 5. razreda koristim Brailleovo pismo, a od 6. razreda bijeli štap, što je velika rijetkost za osobe u toj grupaciji. Od 19. godine samostalno se krećem po Zagrebu i sve manje nailazim na arhitektonske prepreke koje mogu nama osobama oštećenog vida otežati kretanje. No, barijere u glavama ljudi, bojim se, tek će se srušiti kasnije.
Magistra sam pedagogije i to je moj identitet, a ne slabovidnost, odnosno kako kažu invaliditet ili još gore, hendikep. Hendikep označava tjelesni, mentalni ili senzorni invaliditet koji sprječava osobu da normalno obavlja svoje aktivnosti unutar parametara koje se smatraju normalnim. Ta riječ označava osobu koja je manje vrijedna i rado bih istu riječ zabranila u medijima. Umjesto nje, upotrijebila bih riječi invaliditet ili nedostatak.
To je svaki dan
Dan osoba s invaliditetom obilježava se 3. prosinca svake godine na način da se prikaže što osobe s invaliditetom mogu ili žele. No, izražavanje poštovanja prema nama, kao i prema svim drugim članovima društva, izražava se svaki dan na način da nam se jednako omogući prilika za samostalnim kretanjem, prilika za rad, za sudjelovanjem na učeničkim ili studentskim razmjenama i izletima, projektima i radionicama te različitim aktivnostima zajedno sa osobama bez određenih nedostataka.
Bilo bi dobro kada bi se osobe s invaliditetom ravnopravno primjerice, natjecale na pjevačkim ili kulinarskim showovima ili redovito odrađivale svoj posao te dolazile u medije kada bi se govorilo o prevenciji nasilja među djecom, sportu, glazbi, modi, poslovnom svijetu te određenim situacijama u svakodnevnom životu, a ne samo o tome kako smo mi osobe s invaliditetom, kako ne možemo naći posao i kako nam se treba dati određena prilika.
Zaključno
Dakle, zaključimo! Poštovanje prema osobama s invaliditetom ili nedostatkom (ni u kojem slučaju “hendikepom”) izražava se svaki dan na način da nas se zaposli ili na bilo koji način uključi u društvo, a ne samo kada je dan osoba s invaliditetom kada se pokazuje što mi možemo ili ne možemo, koja prava imamo ili nemamo i kada nas se doživljava kao jadne ili kao super heroje koji ne mogu ništa i netko ih je posadio kao biljke ili mogu sve.
Budući da sam i ja jedna od pripadnika osoba s invaliditetom, želim se predstaviti na sljedeći način: Zovem se Katarina Ivkić, magistra sam pedagogije i trenutno sam nezaposlena. Članica sam Svjetskog saveza mladih, pohađam sate pjevanja u Husar Tomčić školi pjevanja, treniram pilates, volim učiti strane jezike, putovati, ići u adrenalinske parkove, družiti se s prijateljicama, dobro izgledati, a tek onda bilo bi dobro da se usput spomene da sam visoko slabovidna.
Kada bi se osobe s invaliditetom promatralo na taj način, svima bi nam u našem društvu bilo ugodnije i ljepše živjeti jer mi nismo jadni, a ni super heroji, već ljudi koji žive normalno kao i svi drugi. Također, kada osobe s određenim invaliditetom ili nedostatkom žele izraziti poštovanje prema drugima, potrebno je da se uključe u zajednicu te da pokažu svoje mogućnosti, a ne nemogućnosti jer invaliditet nije naš identitet.
Katarina Ivkić
