Kad pristupim dunavskoj poljani u bijeloj,
razderat će ponovno srce se u bolu,
i kanut od sebe suza će za suzom
jer znat ću tko su bili.
Poznavao ih nisam, ni vidio mnoge,
imena njih’va strana su mi sasma,
a opet ne ću smoći uzdržati jecaj
jer znat ću tko su bili.
Možda o njima tek znadem samo
ono što o njima su mi rekli,
al’ treba li mi dokaz kad i kosti kriknu,
zar potreban je sud za žrtvu svojih žića?
Zaludu je li bilo, otišlo u vjetar li je sve,
odgovoriti im ne mogu, hoće li i vrijeme,
ne znam, ikad zar će moći?
Križu kada priđem u naručju s plamičkom
tek znat ću jedno o tomu tko su bili:
hrabri ljudi.
