Međunarodni dan tolerancije obilježava se 16. studenog od 1996. godine. Taj dan Opća skupština Ujedinjenih naroda proglasila je danom tolerancije i pozvala svoje države članice na obilježavanje istoga kako bi se podigla svijest građana o važnosti poštivanja i uvažavanja različitosti.
Prema UNESCO-voj definiciji, tolerancija je poštivanje, prihvaćanje i uvažavanje bogatstva različitosti. Temelji se na znanju, otvorenosti, komunikaciji i slobodi mišljenja, savjesti i uvjerenju te predstavlja harmoniju u različitostima. Biti tolerantan znači biti slobodan, čvrsto se držati svojih uvjerenja i poštivati da se i drugi drže svojih, prihvatiti činjenicu da ljudska bića, prirodno različita u svojim nastupima, situacijama, govoru, ponašanju i vrijednostima, imaju pravo živjeti u miru i biti kakvi jesu.
Međunarodni dan tolerancije povod je i za podsjećanje na brojne međunarodne dokumente iz područja ljudskih prava, uključujući Opću deklaraciju o ljudskim pravima, Konvenciju o građanskim i političkim pravima, Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacija žena, rasne diskriminacije, Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida te brojne druge obvezujuće konvencije i deklaracije.
Kako se suprostaviti netoleranciji?
Netoleranciji se najprije možemo suprotstaviti provođenjem zakona koji štite ljudska prava, zabranjuju i kažnjavaju zločine iz mržnje i diskriminaciju. Osim toga, jedan od najučinkovitijih načina ograničavanja utjecaja širenja mržnje je promicanje slobode i pluralizma tiska, kako bi javnost mogla razlikovati činjenice i mišljenja. Individualna svijest o netoleranciji trebala bi nas potaknuti na preuzimanje odgovornosti i djelovanje kada se suočimo s eskalacijom netolerancije.
Ono što smatram najvažnijim čimbenikom za suzbijanje netolerancije je znanje.
U čovjekovoj je biti da ono što mu je nepoznato i strano vidi kao opasnost. Netolerancija se rađa iz straha. Kako bismo postali tolerantnije društvo, vrlo je važno da se obrazujemo i učimo od drugih. Upoznavanje novih kultura, običaja i vjerovanja ono je što nas kao osobe čini bogatijima, ali nam i dopušta da s vremena na vrijeme preispitamo vlastita uvjerenja i stajališta te na koncu prihvatimo od drugih ono što je bolje i međusobno dijelimo iskustva.
Ne tako davno u siromašnijim dijelovima Jugoistočne Europe ljudi su na selima živjeli vrlo skromno, često bez osnovnih higijenskih uvjeta potrebnih za normalan život. Jedna od zanimljivosti toga doba jest da su se ljudima koji su prvi na tim prostorima počeli graditi zahode u sklopu kuće susjedi nerijetko izrugivali i smatrali ih luđacima. Ti su ljudi bili neobrazovani i ograničeni izvorima informacija, živjeli su zaostalo i primitivno. Sada je to možda nezamislivo shvatiti, ali ovime želim istaknuti kako neznanje i strah od novog i nepoznatog rađaju netoleranciju. Možda je primjer banalan, ali dovoljno jasan da potvrdi koliko je važno ne ograničavati svoje spoznaje te kako nerijetko ono što ne toleriramo naposljetku prihvatimo i ono postane dio nas i naše svakodnevice.
Nažalost, živimo u vremenu stalnih sukoba i prijepora. Želimo biti što glasniji, želimo da naše mišljenje bude ono koje odjekuje, a zaboravljamo da učimo samo onda kad slušamo jer sve što govorimo već znamo. Iako je znanost toliko napredovala, ponekad se čini da svijetu nikad više nije nedostajalo prihvaćanja i poštivanja različitosti. Tolerancija se uči i prenosi, zato se danas podsjetimo uvažavati druge i drugačije, poštivati ono što nam se ne sviđa i svojim djelima poticati i širiti kulturu dijaloga i otvorenosti.
Lijepo je i poželjno govoriti o vrijednostima koje nadahnjuju i obogaćuju, no isto je tako važno kritički promišljati i osvrtati se na rečeno i učinjeno. Često se pod izlikom velikih dobročinstava manipulira i podmeće ideologija.
Pod krinkom tolerancije…
Ipak, ako ozbiljno govorimo o slobodi savjesti i govora, ne možemo maltretirati ili isključiti druge kada je njihovo mišljenje protivno našem. Odbaciti mišljenje nije isto što i odbaciti osobu ili diskriminirati grupu. U našoj represivnoj liberalnoj svakodnevici štošta prolazi pod krinkom tolerancije. Navodno se danas može govoriti o svemu i svačemu – bilo da je riječ o pravima ugroženih vrsta ili zaštiti periski. Naravno, to je za pohvalu, premda postoje teme o kojima se ni slučajno ne smije ni razmišljati, a kamoli govoriti.
Za tolerantnog pojedinca više nije dovoljno da se prema ljudima odnosi s poštovanjem i dostojanstvom koje svi pojedinci zaslužuju, nego se od njega očekuje da tolerira ono što po svojoj savjesti ne može tolerirati. Sada moramo prihvatiti najpopularnija stajališta i vjerovati u ono što nam najglasnija skupina kaže da vjerujemo.
Apsolutna tolerancija je mit. Nova tolerancija je prikrivena netolerancija. G.K. Chesterton je jednom rekao: „Tolerancija je vrlina čovjeka bez uvjerenja.“ Odbija ikome dopustiti da ospori ono što moćnici proglašavaju istinitim. Ova tolerancija je zapravo nešto manje od tiranije. Ugušuje raspravu, ismijava neslaganje i nastoji kontrolirati. Utišava govor i protivi se slobodi.
Ismijava se vjerska sloboda. Izruguje se sloboda savjesti. Liberalna tolerancija nije ništa drugo doli autoritet i kontrola, ograničavanje što drugi smiju misliti i reći. Želite ići u crkvu? Nepodnošljivo! Zagovarate pravo na život? Nepodnošljivo! Pozivate se na savjest? Nepodnošljivo! I sve u ime tolerancije…
Moralni kompas bačen je u more, a istina je zamijenjena izokrenutom tolerancijom.
Ana Antolović
