mimladi

Svjetski dan dijabetesa obilježava se 14. studenog. Povodom tog dana ukratko ću vam ispričati kako sam postala dio „slatke populacije.“

Tad…

Bilo je to 2005. kada su mi s nepunih pet godina dijagnosticirali dijabetes tip 1- ovisan o inzulinu. Ni ja niti moji roditelji nismo bili upoznati s pojmom dijabetesa tip 1, no kako to često biva, život ne daje izbora i ne postoji „Hoćeš li?“ nego „Moraš.“ Na početku svaki dan priželjkivala sam da će sve biti kao prije, kasnije sam shvatila da se dogodio „životni prijelom“, da ono prije više ne postoji i da živim sada, a moje „sada“ bilo je za života. Preko noći igle, inzulin i bockanje postali su dio svakodnevice.

Plačući sam odbijala bosti se. Iako je bila velika žrtva cijele moje obitelji, ona najveća bila je moje mame. Budući da u tim godinama nisam znala, a ni mogla samostalno si računati i ubrizgavati jedinice inzulina, taj dio odrađivala je mama. Osim toga, uslijedila je prilagodba na novi način života i prehrane. „Ne smiješ slatko, izbjegavaj pečeno, samo kuhano, važi hranu na grame, nutritivna vrijednost iznosi…“. Meni, pretpostavljate kao i svakom drugom djetetu, teško je palo izbacivanje slatkiša. Bila sam naučena u javnosti poslušno odbiti kada bi me ponudili slatkišem.

Dijabetes je sa sobom donio i brojne neprospavane noći, buđenja, premjeravanja GUK-a (glukoza u krvi) kako se ne bi dovela u stanje hipoglikemije/hiperglikemije (preniska/previsoka razina GUK-a), ali i razočarenja. Kako sam ovisila o mami nisam mogla baš ići na osnovnoškolske ekskurzije, tj. nisam željela. Tko još želi da mama ide s njim i gleda ga pod povećalom dok svi prijatelji imaju slobodu. Tako je bilo do moje desete godine, kada su, na sreću, napretkom medicine došli inzulinska penkala i novi inzulin koji se bazirao na količini ugljikohidrata.

Učila sam što je brzodjelujući, a što bazalni inzulin, što su to proteini/bjelančevine, masti i ugljikohidrati, što od navedenih makronutrijenata utječe na razinu šećera u krvi, značenja tablice UIO (pretežno svima jednaka, prikazuje koliko jedna jedinica inzulina pokriva ugljikohidrata) i tablice FIO (faktor inzulinske osjetljivosti, prikazuje koliko jedna jedinica inzulina snižava GUK.) Shema računanja jedinica inzulina bila je shvatljivija za mene, tako da sam, obavivši edukaciju unutar perioda od nekoliko dana u bolnici, konačno došla do svoje fizičke neovisnosti. S vremenom postajalo mi je jasnije da sva ona „Ne smiješ“ ustvari ne postoje te sam prigrlila dijabetes.

Foto: pixabay


Sad…

Nakon gotovo sedamnaest godina dijabetičkog staža mogu reći da, iako u teoriji dijabetes jest autoimuna bolest, u svakodnevici stil je življenja. Naravno da zna biti iscrpno, osobito kada se GUK poremeti što sa sobom nosi česta premjeravanja tijekom dana, korekcije (dodavanje određenog bolusa inzulina), buđenja u noći, računanja pa i gubljenje živaca… Jedna od bitnijih činjenica jest ta da na razinu šećera u krvi, osim unosa ugljikohidrata, što je svima poznato, uveliko utječu raspoloženje i razina stresa.

Veliko olakšanje donio je Freestyle Libre– sustav koji omogućuje da pomoću čitača skenirate senzor koji je sitnom iglicom potkožno apliciran te tako iščitate razinu šećera u krvi- znači, pikanje prstiju i tvrde jagodice stvar su prošlosti. Za kraj željela bih srušiti stigmu- dijabetes se ne dobiva od pretjeranog unosa ugljikohidrata i ne postoji nešto što se ne smije jesti ili piti! Ono što je bitno je da se kod dijabetesa pazi na količinski unos. Uz to, ne postoji nešto što dijabetičari ne smiju raditi. Dakle, mogu apsolutno sve kao i ostali. Kako sam već navela, stil je življenja koji zahtjeva više strpljenja, učenja i odgovornosti prema samome sebi.



Unesite pojam po kojemu želite pretraživati portal.