Izbjegavanje sukoba
Problem današnjeg društva je izbjegavanje sukoba koji zapravo znače samo odgodu onoga što ima doći, prije ili kasnije.
Kako bismo zadržali status quo, potiho negodujemo o pojedinim problematičnim kretanjima u društvu, komentirajući iste dok pijemo kavu sa svojim kolegama i prijateljima. Potiho jer ne želimo dići glas, ne želimo biti prozivani, ne želimo izaći iz svog komfora i ne želimo ugroziti svoj društveni položaj.
Dok sve to činimo kako bi nam nastavilo biti lijepo, potiho promatrajući okolnosti koje ne idu u dobrome smjeru, zapravo nismo ni svjesni da baš tako ostajemo bez komfora koji nas je tako razmazio. Kako bismo dobro živjeli, nužno je da budemo slobodni. I tako dok mi šutimo kako bi nam nastavilo biti dobro, dan po dan, oduzimaju nam se temeljne slobode koje će, prije ili kasnije, dovesti do toga da nam više neće biti ugodno.
Niti nama, niti našoj djeci.
I dok čitamo dramatične naslove koji nam se često čine pretjerani i lažni, mislimo kako je to sve daleko od nas i da to neće utjecati na naš život. Rodna ideologija, pokušaj ukidanja priziva savjesti, pedofilija, ukidanje roditeljskih prava…
Sve navedeno, priznali mi to ili ne, ipak će utjecati na naš život. I to vrlo brzo. A mi šutimo.
Zašto šutimo?
Zašto šutimo? Koga se bojimo? Zašto se bojimo? Bojimo li se da ćemo ostati bez posla? Biti ismijani? Ili nas jednostavno nije briga i mislimo da ionako ništa ne možemo promijeniti? Brojni su razlozi.
Dok mi šutimo, oni galame. Oni se ne boje zauzeti za svoje stavove, dovesti sebe u opasnost zbog njih, ne boje se biti ismijani od nas. Ali, zato se mi bojimo biti ismijani od njih.
Gdje je zlatna sredina? I treba li ona uopće postojati u ovakvim situacijama? Za koje si stvari smijemo dopustiti ostati u tišini, a za koje se vrijedi boriti?
Ako mislimo da će u Hrvatskoj sve ostati ovako kako je dok smo živi i da će naša prava ostati neugrožena, što će dočekati našu djecu? Kakvu ćemo ostavštinu ostaviti njima?
Jedan je liječnik nedavno rekao da su nas prilikom legalizacije abortusa, prije 50 godina, uvjeravali kako nitko nikada nikoga neće tjerati da vrši abortus ako to ne želi, a danas, 50 godina kasnije, raspravljamo o najbanalnijoj stvari. Raspravljamo o temeljnim ljudskim pravima. Je li pravo na priziv savjesti ljudsko pravo? Može li i smije li netko nekoga protiv njegove volje tjerati da čini nešto što se protivi njegovim uvjerenjima?
Prekasna reakcija na društvene procese
Također, ovih dana možemo čitati kako će se na olimpijskim igrama prvi puta u povijesti u ženskoj konkurenciji u dizanju utega natjecati biološki muškarac koji se sada izjašnjava kao transrodna žena. Je li to pravedno? Nije. Hoće li se to svejedno dogoditi? Hoće. Možda smo se prekasno sjetili podići glas protiv rodne ideologije jer nam je bila tamo negdje daleko. I preko noći došla nam je blizu. Na olimpijske igre. Malo je tužno što šutimo sve dok ne shvatimo da stvari više nisu šala. A kada to shvatimo postane kasno jer nas godinama sustavno uvjeravaju da je to sve normalno i da tako treba biti. Pa ako se sada i usudimo podići glas budemo etiketirani kao nazadni i netolerantni jer ne želimo da se muškarac natječe sa ženama u dizanju utega.
Zašto uopće razgovaramo o ovim stvarima? Odgovor je vrlo jednostavan. Zato što šutimo, a oni galame. Zato što se bojimo, a oni su neustrašivi.
Hoćemo li se početi boriti za istinu ili ćemo ostati kukavice? Ako mi ne dignemo glas, tko će?
Što nas čeka u budućnosti?
Mnoga su se zla u povijesti dogodila upravo zato što su se ljudi bojali ustati protiv vlasti i raznih utjecajnih skupina u društvu. Također, postoje i ljudi koji su u povijesti ostali zapamćeni po tome što su hrabro i beskompromisno ustali protiv nepravde. Danas im se divimo i možemo im zahvaliti na mnogim slobodama koje baštinimo zbog njihove hrabrosti.
Jesmo li i mi pozvani biti heroji današnjeg vremena i hrabro ustati protiv svega što ugrožava naše obitelji, slobodu i dostojanstvo? Sigurna sam da neki od nas jesu, samo je pitanje hoćemo li se odazvati i riskirati sve što imamo radi općeg dobra.
