Specifičnost ovog prvenstva
Prvo Europsko nogometno prvenstvo odigrano je 1960. godine u Francuskoj. Od tada, svake 4 godine održava se prvenstvo u nekoj zemlji domaćinu. Svjetsko nogometno prvenstvo koje ima puno dužu tradiciju pamti izostanak dvaju prvenstava, onog iz 1942. i 1946. godine zbog Drugog svjetskog rata. Europsko prvenstvo od svojih početaka, sve do sada, nije bilo prekidano. Ovo Europsko prvenstvo samo po sebi trebalo je biti specifično po tome što se, nakon 60 godina duge tradicije da se prvenstvo odigrava u jednoj zemlji domaćinu (eventualno spoju dvaju manjih zemalja), igra u 12 različitih zemalja diljem Europe. No, to nije jedina specifičnost. Po prvi ćemo puta imati europskog prvaka koji je prvenstvo osvojio u neparnoj godini. Nikad nismo duže čekali prvenstvo, ali vjerojatno je zato još slađe, još zanimljivije.
Što očekivati od naše reprezentacije?
Hrvatska je na ovo prvenstvo došla s prilično iskusnim i dokazanim timom. Kroz čitave kvalifikacije igrali smo točno onoliko koliko je trebalo, u ne pretjerano teškoj skupini opravdali smo ulogu favorita i osvojili 1. mjesto ostavivši iza sebe čak tri reprezentacije koje su se u konačnici plasirale na ovaj Euro – Wales, Slovačku i Mađarsku. Od bitnijih kotačića ekipe koja nas je vodila do povijesnog svjetskog srebra u Rusiji, danas nemamo Marija Mandžukića, Danijela Subašića i Ivana Rakitića, koji su se u međuvremenu oprostili od reprezentacije. Ali zato konkurencije u veznom redu i napadu ne nedostaje. Jedan od najboljih veznjaka svijeta, Luka Modrić, i dalje igra za reprezentaciju, a izvjesno je kako mu je ovo zadnje prvenstvo u hrvatskom dresu što mu je definitivno dodatni motiv. Uz njega tu su Brozović, Kovačić, Pašalić, Vlašić, a našu snagu u napadu možda najbolje pokazuje podatak da u formaciji s 3 napadača Andrej Kramarić, koji iza sebe ima veličanstvenu sezonu, nije siguran da će startati u početnoj postavi jer su tu još Perišić, Rebić i Petković.
Očekivanja nacije su, kao i uvijek, velika. Ako pogledamo tko su favoriti za osvajanje prvenstva na kladionicama, vidjet ćemo da smo mi tek na 10. mjestu, iza Engleske, Francuske, Italije, Portugala, Njemačke… I upravo s tim prvim favoritima prvenstva Hrvatska otvara svoj put. Na Wembleyu, protiv nacije koja je „izmislila“ nogomet, tražit ćemo svoje prve bodove. Englezima motiva sigurno neće nedostajati, tražit će osvetu za polufinale Svjetskog prvenstva u Rusiji, a siguran sam da još uvijek nisu zaboravili ni posljednju bitnu utakmicu protiv Hrvata na Wembleyu, kada ih je Slaven Bilić porazio i ostavio bez plasmana na prvenstvo, prvi puta u njihovoj povijesti. Iako svi svjetskih „stručnjaci“ i sportski komentatori govore kako je hrvatska igra u padu još od prvenstva u Rusiji, mi znamo da smo najjači onda kada to trebamo biti. Uostalom, nogomet je nepredvidiv, lopta je okrugla, a igra se do posljednjeg sučevog zvižduka. Igrati u hrvatskom dresu je čast i ponos, a naši su dečki to svojom požrtvovnošću za reprezentaciju pokazali sto puta. Ako nas i dalje bude pratio duh zajedništva i borbenosti, ponovno možemo očekivati velike rezultate.
Black lives matter
Budući da sam nogometni sudac i da svake polusezone ponovno polažem ispit iz Pravila nogometne igre, znam kako ona, po naputku FIFA-e i UEFA-e, poprilično rigorozno kažnjava igrače koji ističu svoja religijska ili politička uvjerenja. Prvi problem na koji ovdje nailazim jest taj da, iako živimo u „slobodnom društvu“ u kojemu se jako cijeni sloboda mišljenja i izražavanja, nekome se zabranjuje, prijeteći mu strogim kaznama, isticanje vlastite religijske pripadnosti. Iako sam ja osobno katolik, s velikim poštovanjem gledam primjerice Mohameda Salaha, Liverpoolovu zvijezdu koja često svojim gestama na travnjaku zahvaljuje i slavi svoga Boga te time svjedoči svoju vjeru. Ne razumijem razlog zabranjivanja nečega dokle god to nešto direktno ne vrijeđa ili omalovažava bilo kojeg drugog pojedinca. Kaká je prije desetak godina, ostvarivši povijesni rezultat s Milanom, nakon utakmice skinuo dres na kojem je pisao natpis „I belong to Jesus“, da je danas to napravio čekala bi ga stroga kazna. Da se razumijemo, zadnji sam koji će podržati bilo kakav oblik poziva na mržnju, nasilje, rasizam ili bilo kakve radnje koja se može protumačiti u tom obliku, ali vrijeđa li zaista nekoga moja religijska pripadnost i simboli iste? Trebam li onda izbjegavati te simbole i u svakodnevnome životu i je li to nešto što nas čeka u budućnosti?
Drugi problem na koji nailazim u odlukama i pravilima FIFA-e i UEFA-e jest – tko određuje i po kojim kriterijima što je političko stajalište, a što nije? Zadnji sam koji bi odobrio da klubovi sponzoriraju pojedine političke opcije (čega smo bili svjedoci u HNL-u), ali gdje je linija koja odvaja „politička uvjerenja“, nečiji svjetonazor ili jednostavno nečije mišljenje o nečemu? Da se ovdje radi o dvostrukim kriterijima svjedoči UEFA-ina kampanja kada se pokušalo nametnuti igračima lige petice da nose kapetanske trake u obliku duginih boja, tobože, opravdavajući to kao borbu protiv nasilja. Tko je i s kojim pravom odlučio da ta kampanja nikako nije politička i svjetonazorska, a u isto vrijeme je kaznio Hrvatsku nogometnu reprezentaciju zbog natpisa „Osijek – nepokoreni grad“ ostaje otvoreno pitanje.
I u tom kontekstu pozdravljam odluku Hrvatskog nogometnog saveza kojom naša reprezentacija neće klečati prije svojih utakmica iskazujući time podršku svjetskoj kampanji „black lives matter“. Iako vjerujem da većina ljudi koja podupire ovu kampanju, čini to iz pravih razloga, ovaj čin naše reprezentacije može se protumačiti i kao svojevoljni bunt i revolt protiv ovakve politike UEFA-e i drugih moćnika koji često neki pokret politiziraju gledajući samo svoju korist i dopuštajući dvostruke kriterije. Uostalom, uzimajući u kontekst Republiku Hrvatsku, mi zaista nemamo razloga ispunjavati ovaj, sad već ritual. Hrvatska nikad nije bila kolonijalna sila, za razliku od Francuske ili Engleske, mi nismo bili ni robovlasnička zemlja, oduprli smo se tome gotovo 400 godine prije Amerike i Britanije.
Uza sve to, treba promatrati i našu političku svakodnevicu u koju smo počeli uvoditi moditete sa zapada bez puno propitkivanja. Pa su se tako neke naše političke opcije bezglavo zaletjele podržati i ovu inicijativu „black lives matter“ samo kako bi se svidjele modernim, većim europskim opcijama iako za tu inicijativu na tlu Hrvatske nikako nema potrebe. U mnoštvu loših „političkih“ odluka našeg saveza ovo je jedna od onih koju valja pozdraviti i pohvaliti. Hoćemo li radi ovakve odluke možda imati lošiji tretman UEFA-e, valja tek vidjeti, ali onaj koji nema vlastito mišljenje, onaj koji se pokorava i dodvorava drugima samo radi boljeg tretmana nikada neće biti svoj, nikada neće biti autentičan, nikada neće biti na vrhu. A upravo to je ono što mi Hrvati, iako mali, svojim karakterom, upornošću i srčanošću sanjamo.
Momci, sretno na prvenstvu i učinite nas ponovno ponosnima!
