Svaki čovjek teži ostvariti sebe, svaki čovjek traži istinsku sreću, svaki čovjek čezne za
poštovanjem i ljubavlju. Tako sam i ja tražeći sebe u ovom svijetu, tražeći nešto što će
ispuniti barem dio mog bića pronašla Lanterna. Naziv edukacije me je zaintrigirao. Zašto baš
„Lanterna“? Nisam znala zašto je tako odabrano, ali vidjela sam u imenu snažnu sliku: svaki
čovjek bi trebao biti lanterna. Trebao bi u ovom svijetu donositi svjetlo istine. Svaki čovjek
posjeduje tu istinu u sebi, dok ona čeka da ju se zapali i da tako razgoni mrak. Razmišljajući o
toj slici poželjela sam biti taj čovjek i tako sam se otisnula u traganja za svjetlom istine.
Prijavila sam se na edukaciju ne znajući što točno mogu očekivati (pa dobro, znala sam da će
moderatorica biti vrhunska). Prva je radionica bila o ljudskom dostojanstvu. Ne znam za vas,
ali ja se nisam nikad pitala o svom dostojanstvu, nisam bila svjesna da je to nešto intrinzično,
ono što čovjek ima od samog začeća, a ne nešto što čovjek tijekom života stječe. Taj dan sam
si posvijestila da je dostojanstvo temelj na kojemu se gradi čitav čovjek, slobodan,
autentičan, sposoban za odnose. To čovjeka otvara za ispravno življenje kulture života. U toj
istini o čovjeku, nauči se da postoji univerzalna ljepota koja otkriva ono što čovjek zaista jest.
Čitajući poglavlja Lanterne – o dostojanstvu, slobodi, univerzalnoj ljepoti, međuljudskim
odnosima… polako sam razotkrivala u sebi pojedine dimenzije čovjeka, ali i shvatila da tek
zajedno one tvore mozaik cjelovitog shvaćanja ljudskog bića, cjelovito shvaćanje mene
same. Ta cjelovitost i ispravnost poimanja čovjeka dovode do promjene našeg djelovanja u
društvu. Tako sam i ja otkrivajući kroz zajedništvo na radionicama sve ove dimenzije čovjeka
shvatila da prava promjena mora prvo krenuti od mene kao pojedinca. Prvo ja moram
postati lanterna koja će donositi svjetlo istine i tako pokušati zapaliti drugoga, jer istina je da
čovjek ne može mijenjati druge već samo sebe.
I to je bio početak mojeg istinskog življenja sreće i početak istinskog poštovanja prema sebi
samoj – shvatiti da je svatko od nas kao pojedinac jedinstven i kao takav potreban svijetu. S
pravom onda mogu reći: Lanterna me je naučila da kroz istinit pogled na vlastito
dostojanstvo u slobodi mogu živjeti svoju autentičnost kroz međuljudske odnose stvarajući
tako kulturu koja me vodi do univerzalne ljepote. Samo se treba usuditi biti lanterna. Ja sam
to učinila, hoćeš li i ti?
Katarina Grbavac
