21. ožujak je dan određen kao Svjetski dan poezije. Možda se pitate, kao i ja, po čemu je poezija toliko bitna ili posebna da je određen dan posvećen njoj.
Na web stranicama UN-a kažu ovako: „21. ožujak je Svjetskim danom poezije proglasio UNESCO 1999. godine, tijekom zasjedanja održanog u Parizu. Cilj je podržavanje jezične raznolikosti kroz pjesničko izražavanje i povećanje mogućnosti da se čuju ugroženi jezici. Obilježavanje Svjetskog dana poezije također treba potaknuti povratak usmenoj tradiciji pjesničkih recitala, promovirati podučavanje poezije, obnoviti dijalog između poezije i drugih umjetnosti kao što su kazalište, ples, glazba i slikarstvo te podržavanje malih izdavača i stvaranje atraktivne slike poezije u medijima, tako da se poetska umjetnost više ne smatra zastarjelim oblikom umjetnosti, već onim koji omogućava cjelokupnom društvu da povrati i utvrdi svoj identitet.“
Hrvatski jezični portal poeziju definira na dva načina: poezija kao umjetnost estetski vrijednog izražavanja u stihu i poezija korištena u prenesenom značenju kao nešto što snažno i lijepo djeluje na osjećaje ili na maštu.
Od početka obrazovanja susrećemo se s poezijom, od Cesarićeve Voćke poslije kiše do Baudelaireovih Cvjetova zla. Ponekad nam je ta poezija bila lakša, a ponekad teža za tumačenje. Ponekad su se pjesme sviđale meni, a drugima nisu. Ponekad je bilo obrnuto. No ne može se reći da je neka pjesma zbog toga bila „bolja“. Takav opis u umjetnosti gubi svoje značenje. I baš kao i bilo koja proza ili djelo, poezija na različite ljude djeluje različito. To je ljepota umjetnosti – za pisca je imala jedno značenje, a za čitatelja malo drugačije, možda i potpuno drugačije.
U poeziji se pažljivo biraju riječi, kao što se pažljivo traže školjke na plaži. Već sam ritam i raspored riječi u poeziji priča jednu priču, postavlja atmosferu, uvlači čitatelja i šapćući mu dolazi sve do srca. Potrebna je vještina za postizanje takvog sklada, za prenošenje poruke. Potrebna je i otvorenost za slušanje te poruke.
Zato mislim da snaga poezije nije samo u jeziku ili mogućnosti da se čovjek natjera da osjeća nešto, brzo i sada. Snaga je u ritmu kojem nije potrebna glazba i riječima kojima sami dajemo kontekst.
Zato, nadam se da barem ponekad, dragi čitatelju, zaviriš u poneku zbirku pjesama i pustiš da te stihovi vode. Možda se u nekom od njih i prepoznaš, možda te podsjete na djetinjstvo ili pak upoznaju s ljepotom koju sam nisi mogao osjetiti. A možda, samo možda, nešto i naučiš u bešumnim riječima koje pružaju stihovi.
