Teme vrijednosti ljudskoga života i jednakosti svih ljudi protežu se kroz medijski prostor već godinama, čak i prije modernih medija u nekim drugim oblicima. Vrlo često govori se o ljudskom životu kao nečemu svetom, nečemu što nitko nema pravo oduzeti, oštetiti, uništiti. Inspiraciju za ovaj članak dobio sam iz Marinkovićevog Kiklopa, knjige koja je na popisu obaveznih lektira srednje škole, na eseju iz mature, a mene je knjiga opet dočekala na fakultetu.
Ovoga puta, kao nikad dosad, knjigu sam pročitao tako da mi je svaka rečenica i stranica imala težinu i smisao. Upravo sam iz tog razloga danima razmišljao o jednoj sceni iz navedene knjige. Scena je to razgovora u kojem se raspravlja o ljudskoj vrijednosti i uspoređuju se Michelangelovo remek djelo – David i običan ulični prodavač novina – Njutarnji.
Nakon mnogo razmišljanja i istraživanja došao sam do zaključka da ljudsko društvo kao veliki homogeni kolektiv ni u jednom segmentu ne cijeni ljudski život, sve je to postala lažna mantra, farsa, pretvaranje koje se ponavlja zbog ustaljene društvene konvencije. Dok sam to proučavao naišao sam na zanimljivu sliku – tijekom Drugog svjetskog rata velebna skulptura Davida zaštićena je kamenim blokovima kako slučajno ne bi došlo do bilo kakvog oštećenja umjetničkog djela.
S druge strane vodi se rat, 60 000 000 mrtvih, progon Židova, pokolj na Bleiburgu, bombardiranje Dresdena, masovno silovanje Njemica nakon rata, pokolj u Katynskoj šumi, bombardiranje Hirošime i Nagasakija, mogao bih tako u nedogled. Umjesto zaštite ljudi, štite se David i razne druge umjetnine.
Ovim tekstom ne pokušavam reći da je zaštita umjetnina i remek djela tijekom rata loša odluka, dapače. Ovo je samo mali naputak da se svi pojedinačno zapitamo jesmo li mi ljudi svjesni što ponekad radimo, kako smo laki na riječima te kako vrlo često ne vidimo što nam se događa pred očima. Jesu li svi ljudi jednaki, je li ljudski život najvrjednija stvar na svijetu – nisu i nije. Ovo ne govorim iz vlastitih stavova, ovo govore činjenice, naša povijest i naša sadašnjost.
Često se želimo razlikovati od životinja, želimo biti veći i bitniji od svega, a isto tako, često uništavamo i razaramo i to je ono što će nas uvijek spuštati, ne samo na nivo životinja, čak ispod njega. Moramo se prestati zavaravati, dovoljno je samo pogledati priložene fotografije, shvatiti koji su nam prioriteti, a što bismo htjeli da nam prioriteti budu.
Situacija u kojoj se trenutno nalazimo može nam jako dobro ocrtati i pokazati pravo lice ljudi, iskrivljenu i lažnu sliku koju imamo o sebi kao ljudskom rodu. Za vrijeme pandemije umrlo je više stotina ljudi u Republici Hrvatskoj, na stranu mišljenja da je pandemija globalna laž, da su brojke laž, ispovijesti te da su svjedočanstva medicinskog osoblja, znanstvenika i bolesnika lažne. Vlastito nam mišljenje nitko ne može zabraniti, kakvo god mišljenje netko drugi imao.
Ono što je mene osobno zaintrigiralo jest činjenica da ljudi medijske natpise prihvaćaju bez imalo empatije o smrtnim slučajevima, pogotovo kada se radi o starijim ljudima. Stariji životi su manje vrijedni, mladi ljudi imaju više toga za proživjeti, stari ljudi ionako svakodnevno umiru. Ako su to sve razlozi i argumenti kojima raspolažete, svaki ljudski život nije vam jednako vrijedan. Primjera i argumenata imam pregršt, ovo je samo nekolicina, jedan povijesni te jedan aktualni.
Na kraju, bilo bi nam puno jednostavnije i lakše živjeti u vlastitoj koži kada bismo samo progledali, ako ne u potpunosti, barem na jedno oko.
