Mladi se uvijek izdvajaju kao specifična skupina društva budući da njihov način provođenja slobodnog vremena, stavovi i preferencije odskaču od ostalih društvenih skupina. Svaka životna faza ima svoje potrebe i oblike ponašanja, a mladi se posebno ističu budući da nisu više djeca, a nisu ni pravi odrasli. Ono što je karakteristično za mlade jest njihovo pronalaženje samih sebe, istraživanje i eksperimentiranje. Primjerice, mladi često imaju svoj način odijevanja i izbor glazbe po čemu se i najčešće grupiraju.
Životna faza mladih često uključuje i oblike ponašanja koji nisu društveno prihvatljivi poput konzumiranja alkohola, droge i cigareta. Hormoni i tjelesni razvoj te želja za dokazivanjem i prihvaćanjem u društvu, posebice među svojim vršnjacima, pridonose tome da će mladi rjeđe biti poslušni, nego neposlušni, rjeđe mirni i predvidljivi, a češće hiperaktivni i nepredvidljivi. Drugim riječima, mladi ponekad buntom traže svoje mjesto u društvu ili ga žele stvoriti ako osjećaju da ne pripadaju trenutno niti jednoj društvenoj skupini. Do određenog oblika bunta mladih dolazi i kada se izbor i sloboda mladih previše ograničavaju. Upravo potonje dolazi do izražaja kada je u pitanju konzumiranje alkohola i druženje mladih ispred HNK.
Pandemija uzrokovana virusom COVID-19 rezultirala je naglim i restriktivnim mjerama kojima se trebao prilagoditi cijeli svijet pa tako i naša zemlja. Kao što kaže sociolog Ulrich Beck, lokalni problemi postaju globalni, pa tako i rizik postaje globalan i nitko ne može pobjeći od njega stoga govorimo o društvu rizika. Budući da je ovakav oblik pandemije nešto specifično i nepoznato u novijoj ljudskoj povijesti, velika većina ljudi u početku se doista solidarizirala, bila kod kuće, strpljivo pratila razvoj događaja i ponovno počela vjerovati institucijama i onima koji donose odluke. Osim toga, biti konstantno kod kuće uzastopno nekoliko tjedana predstavljalo je avanturu svakome pojedincu koji se, iako prisiljen biti u zatvorenom, počeo osjećati slobodno jer se nalazi u svojoj fizičkoj zoni komfora u kojoj može raditi što, kada i kako želi. Pri tome, tehnologija i internet su značajno olakšali situaciju, posebice mladima koji su tako bili u kontaktu sa svojim vršnjacima.
Međutim, ekonomske, psihičke i društvene posljedice koje su se počele nazirati zbog donesenih mjera ubrzo su zonu komfora preobrazile u strah, paniku i neizvjesnost. Uopće se postavlja pitanje kako se postaviti prema pandemiji i koje su kratkoročne i dugoročne posljedice restrikcija. Svakako se može reći da je izostao interdisciplinarni pristup samom problemu i da se pandemijom ne mogu baviti samo političari i epidemiolozi, već isto tako ekonomisti, sociolozi, psiholozi, pravnici, psihijatri, socijalni radnici itd. Svako ograničavanje slobode, nagle i striktne promjene te pravila ne omogućavaju prirodnu prilagodbu kako pojedinca, tako i društva. No, to je neka druga tema koja će zasigurno rezultirali istraživačkim i stručnim osvrtima.
Sjetivši se spomenutog bunta mladih, upravo se može reći da je okupljanje mladih ispred HNK njihov način izražavanja mišljenja o pandemiji i ne pristajanje na ograničenja koja traju većinu godine. Mladi imaju svoje potrebe, potrebni su im njihovi vršnjaci kako bi izmjenjivali iskustva i kreirali nova, kako bi si bili međusobna podrška i predahnuli od svih onih čimbenika koji su u njihovoj životnoj fazi ponekad iritantni poput ostatka obitelji, škole i svih odraslih koji stalno imaju neke zahtjeve prema njima. Mladi svojim okupljanjem usred pandemije pokazuju dvije važne stvari: da su živa materija ovoga društva i da tehnologija nije dovoljna niti će ikada biti potpuna zamjena za fizičku blizinu i međusobno druženje.
Međutim, problem koji se nametnuo jest sama lokacija okupljanja. I dok će neki zbog toga mlade smatrati bezobraznima, sebičnima i neobazrivima, s druge strane mladi u velikom broju ispred HNK simbolički pojačavaju ideju koju umjetnost često sadrži u sebi, a to je satirični prikaz društva. Osim toga, mladi su se okupili u užem centru grada. Drugim riječima, pozicioniranje mladih u samo središte nastoji uputiti poruku da se zaboravilo na njih i da su važni u društvu. HNK svakako nije mjesto na kojem je pristojno i kulturno konzumirati alkohol niti priliči bilo kojem čovjeku kojemu je stalo do poštivanja kulture i umjetnosti. No, okupljanje mladih ispred HNK je nastalo kao posljedica zatvaranja i ograničavanja radnog vremena njihovih lokacija što nas ponovno vraća na početak da će mladi sami stvoriti novo mjesto koje okuplja njihovu ekipu. Svakako ne treba zaključivati na prvu i misliti sve najgore o mladima, već biti svjestan širih posljedica pandemije kao i ograničenja zadovoljenja potreba zbog postavljenih mjera.
Slikovito, dade se zaključiti da su mladi poput vode. Ako voda previše stoji na jednom mjestu i ne kreće se svojim koritom, postat će ustajala i neispravna za piće. Ako se voda istisne s jednog mjesta, pretočit će se u drugo mjesto. Tako je i s mladima. Njima je potrebna fluidnost kako bi oslobodili svoj višak energije, a ako ih se otjera s jednog mjesta, uvijek će pronaći novo mjesto baš kao što su se, nakon što su potjerani od strane policije ispred HNK, odlučili okupiti na Mažurancu i Marulićevom trgu.
Nakon dubljeg promišljanja i, što je moguće više, objektivnog pristupa i pogleda na okupljanje mladih ispred HNK, ne može se reći niti da je riječ o kulturocidu niti o dobrom mjestu za zabavu. Štoviše, nema jednog zaključka i pogleda, već je riječ o svim izazovima koje restrikcije i novo normalno izvlače na površinu. Točnije, društvo i donositelji odluka trebaju biti spremni za širi pojam novog normalnog. Tako, novo normalno nisu samo maske, fizička distanca i ograničavanje brojnih događanja, već i nestrpljivost, frustriranost, bunt kao popratna pojava zahtijevanja novog normalnog.
