Mladen Kušec, književnik, novinar, urednik, ali prije svega prijatelj djece preminuo je u ponedjeljak 2. studenog u 83. godini.
Društvene mreže iste su večeri bile preplavljene statusima bivših dječaka i djevojčica koji su svom omiljenom piscu posljednje zbogom željeli reći njegovim riječima koje i danas odjekuju negdje iz daljina njihova bezbrižna djetinjstva. Tonkica Palonkica frrrr, Patuljci pojma nemaju, Plavi kaputić…
Zašto je od svih dječjih pisaca upravo Kušec u srcima djece ostavio najveći trag? Čini mi se da se tu krije odgovor zašto je Mladen Kušec važan danas i nama mladima.
On je djecu, naime, uzimao za ozbiljno.
Da nije, ne bi ih znao slušati, a slušanje je, prema njegovim riječima, bila čarolija kojom je osvajao njihova srca. Koga ne doživljavamo ozbiljno i čije nam mišljenje nije važno, njega ili ne slušamo ili se samo pravimo da slušamo. S djecom često upravo tako postupamo, „znajući“ da mi znamo bolje i ne vjerujući da nam ona imaju što pametno za reći, kamoli nas poučiti. Tome uopće ne trebaju prethoditi nekakve loše namjere ili negativno mišljenje, samo stav da smo, samo zato što smo „odrasli“, neminovno u pravu.
No odrasli su zapravo, govorio je Kušec, „iskrivljena djeca“ jer im bez obzira na sve znanje i iskustvo često nedostaje prave mudrosti koju traže na najčudnijim mjestima dok pored sebe imaju prave riznice s blagom – vlastitu djecu.
Kad je prošle godine primio Večernjakovu Ružu za “najradijsku osobu” (za emisiju Bijela vrana), Kušec je zahvalio “svojoj djeci”, malim slušateljima, jer su oni razlog zbog kojih je dobio tu emisiju. Ne znam jesu li brojne „bijele vrane“ koje su ga oduševljenim pljeskom pratile iz publike bile svjesne da on doista njima zahvaljuje; on je svakako bio svjestan da bez svojih prijatelja – djece ne bi bio to što jest.
Započevši svoju novinarsku karijeru na radiju Zagreb 1963. godine Kušec se nije odmah bavio temama posvećenima djeci i mladima. Prve reportaže radio je s „odraslima“, onima koji su se nalazili na marginama ondašnjeg medijskog interesa. Tako je počeo raditi s Gradišćanskim Hrvatima, ne previše popularnom temom onog vremena. Čovjek koji beskompromisno traga za istinom i jednako je se tako trudi izreći, prije ili kasnije postaje žulj u cipeli svoje okoline. Ubrzo od nadređenih na radiju dobiva direktivu; može birati hoće li izvještavati o nekim bezazlenim kulturnim događajima u Hrvatskoj ili će raditi s jednako tako bezazlenom publikom – djecom. On odabire i ostalo je povijest.
Bez sumnje, Kušecov se talent za rad s djecom nije pojavio u tom trenutku, njegovi su se afiniteti itekako slagali s novim smjerom u karijeri. Pisac po vokaciji, već je od ranih dana izmišljao priče i pjesme kako bi umirio i zabavio svoje brojne nećake za čije je čuvanje bio zadužen.
Možemo se ipak zapitati kako bi tekla njegova karijera da nije bilo tog prvog zaokreta. Kako bilo, ako je Kušec ikad taj događaj doživio kao pokušaj degradiranja, on je tu prepreku ubrzo pretvorio u svoju najveću prednost. Kao urednik i voditelj brojnih dječjih emisija svojim je načinom stvaranja i pristupa publici – djevojčicama i dječacima – stvorio standard za taj žanr radijskog, a kasnije i televizijskog programa.
Sav se posvetio svojoj najvažnijoj publici pa je i brojna književna djela, pjesme i priče, pisao upravo za njih. Ona jesu i ostaju nepresušan izvor pouke, utjehe i zabave brojnim prošlim generacijama i onima koje tek dolaze.
Kad je spletom okolnosti 90-ih godina postao ratni izvjestitelj, nije propustio priliku da ponovno na svoj poseban način bude glasnogovornik onih čiji se glas najmanje mogao čuti. U knjizi Ubili su mi kuću sabrao je literarne uratke djece prognanika i njihove doživljaje ratnih stradanja. Malo ljudi zna da je upravo Kušec sabrao i uredio Priče iz Vukovara Siniše Glavaševića, danas antologijski primjer ratne poezije. To je onaj njegov rad za „odrasle“ koji je, premda manje vidljiv, bio uvijek jednako ozbiljan i profesionalan.
Jer nije Kušec od onih koji se u dječji svijet povlače u bijegu od preozbiljnog svijeta odraslih izigravajući dvorsku ludu koja ne želi odrasti. On je shvatio, odmah ili na nekom dijelu svoga puta, da mu je povjeren najozbiljniji i najteži posao na svijetu – biti posrednik između sadašnje i bivše djece ili, kako je sam rekao, pronaći opet ono što je odrastajući izgubio i to prenijeti drugima. Zato su njegove emisije bile „i za male i za velike“ i to uistinu nije bio samo prazan foršpan.
Zašto bi, dakle, Mladen Kušec bio posebno važan mladima? Ponajprije jer ih je naučio da su važni i potrebni, tako mladi, i da kao takvi imaju odgovornost zauzeti se za sebe i za ovaj svijet već danas.
A onda i jer im njegov život koji se upravo ugasio može biti jedna od krijesnica pri traženju načina kako svoj vlastiti život proživjeti dobro i ostaviti trag.
Novinar kojem je u svemu što je radio misao vodilja bila – dobra vijest, u nekom od posljednjih razgovora rekao je kako je uvijek želio samo „ostati svoj“ i kako mu se čini, kad pogleda unatrag, da je, makar ne uvijek, ipak uglavnom u tome uspio.
Ostati svoj nije danas ni teže ni lakše nego što je bilo nekad, rizik je uvijek velik, samo su se načini promijenili. Zato Mladen Kušec nije samo čuvar djetinjstva brojnih generacija. On je i putokaz kako, kad za to dođe vrijeme, izići iz dječjeg svijeta i preuzeti odgovornost. Mnogi naslovi koji veličaju njegovo poslanje „među djecom“ skreću pozornost upravo na taj aspekt gotovo kao da bi htjeli ostaviti ga u nekom infantilnom prostoru bez mnogo veze sa stvarnim životom. Iz nimalo loših namjera, vjerujem, ali nedovoljno poznavajući tog svestranog i sveobuhvatnog čovjeka.
Srećom, njegove emisije posljednjih godina tome ne idu u prilog. Uvijek svoj, prepoznatljivim reporterskim stilom slušateljima približava hrvatske krajeve i ljude koji u njima žive. Takva je emisija i Zagonetno putovanje – putujmo Hrvatskom, koju je na Hrvatskom radiju vodio s prijateljem, akademikom Josipom Bratulićem i u kojoj je pokazao svu svoju erudiciju i ljubav prema hrvatskoj kulturi i naslijeđu, a prije svega prema običnom čovjeku. Dovoljno ozbiljno? Pitajte djecu. Ona ništa manje od g. Kušeca ne bi ni očekivala.
