U prošlom članku obećao sam vam detaljnije pojašnjenje grassroots lobiranja, oblika neizravnog utjecaja na donositelje odluka. Kažu da lobist vrijedi koliko i njegova riječ, stoga ovaj članak posvećujem objašnjenu pojma grassroots i njegove primjene u lobiranju i politici. Grassroots (korijenje trave) je simboličan naziv koji oslikava upravo način nastajanja i razvoja tog fenomena. Grassroots najčešće nastaje kao bottom-up građanski pokret ili inicijativa civilnog društva čiji je cilj staviti određeno pitanje na dnevni red i utjecati na donositelje političkih odluka stvaranjem šire podrške javnosti. Široka podrška javnosti daje grassroots pokretu snažnu polugu jer direktno dovodi u pitanje izborni rezultat vladajućih. Dovoljno snažna poluga znatno povećava izglede za povoljnu odluku o tom određenom pitanju. Glas poduzetnika je uspješan primjer grassrootsa kroz civilno društvo, dok je inicijativa Narod odlučuje primjer dobro izvedenog, ali neuspješnog grassroots pokreta.
Jedan specifičan tip lobističkih organizacija često koristi grassroots lobiranje, naročito u Hrvatskoj – sindikati. U Hrvatskoj je sindikalno lobiranje institucionalizirano kroz Gospodarsko-socijalno vijeće i ozakonjenu poziciju u pregovorima s Vladom i poslodavcima. Međutim, kad tripartitni pregovori zapnu, sindikati se okrenu grassrootsu. Najrecentniji primjer je štrajk učitelja popraćen masovnim prosvjedima, no ja bih ipak istaknuo inicijativu „67 je previše“. Neovisno o tome što mislili o sindikatima, ta inicijativa je bila izuzetno dobro organiziran grassroots – brz, agresivan i efikasan. Prijetnja za vladajuće je bila ozbiljna, priča o referendumu bila je velik rizik u mjesecu izbora za Europski parlament. Sindikalni vođe su odigrali i tzv. Queensland Gambit, manevar u kojem su javno izrazili strah da neće stići prikupiti dovoljno potpisa, a u svrhu dodatnog mobiliziranja građana. Cilj je bio prikupiti puno veći broj potpisa od zakonski potrebnoga, kako bi se eliminirao prostor za manipulaciju, što su i uspjeli. Vlada je morala prihvatiti zahtjeve sindikata kako bi izbjegla referendum. Sindikati su prvaci timinga, svoje najveće grassroots akcije provode u godini pred izbore kako bi arm-twisting efekt bio što jači.
Grassroots se često koristi i za političko djelovanje. Logika u pozadini je ista – skupina ili pojedinac na lokalnoj razini, lista birača ili nezadovoljnici iz nižih ešalona političkih stranaka odluče se na ulazak u političku utakmicu i izazivanje etabliranih igrača. Postojeći politički establishment na takve izazivače ne gleda blagonaklono. Uspješan politički grassroots pokret odjednom eksplodira i svojim entuzijazmom privuče respektabilan broj aktivista koji usmenom predajom eksponencijalno prenose taj zanos na druge birače. Kvalitetna i dobro osmišljena grassroots kampanja može ozbiljno uzdrmati političke teškaše, pa čak i pobijediti na izborima. Dobar primjer mogli smo vidjeti 2018. u SAD-u, kada je Alexandria Ocasio-Cortez (AOC) pobijedila Joea Crowleya na predizborima Demokrata.
FOTO: Pixabay
AOC je kao članica nižih hijerarhijskih skupina u Demokratima odlučila izazvati Crowleya koji je niz godina predstavljao New Yorkov 14. okrug u Kongresu. Nitko nije očekivao da će Crowley nakon 20 godina izgubiti predizbore za kandidata Demokrata, ali je AOC provela besprijekornu grassroots kampanju i pobijedila favorita razlikom od skoro 15% te time postala kandidat Demokrata u New Yorkovom 14. okrugu na izborima za Kongres. Taj okrug je premoćno demokratski i AOC je lako uzela mandat. Nama bliži primjer je i kampanja Mislava Kolakušića na izborima za Europski parlament 2019. Kolakušić je sastavio nezavisnu listu birača, uzeo jedno ključno pitanje i na njemu bazirao prikupljanje podrške. Pitanje korupcije donijelo je Kolakušiću i velik broj aktivista koji su širili riječ o njegovom snažnom angažmanu da se to pitanje riješi. Međutim, korištenje društvenih mreža u njegovoj kampanji jasno je pokazalo da je 21. stoljeće zlatno doba grassrootsa. Društvene mreže i digitalni marketing pružaju nevjerojatnu paletu opcija koje nadopunjuju samu ideju grassrootsa. Kolakušić je te alate vrhunski upotrijebio i na izborima ostvario skoro 8% podrške te ugrabio jedan mandata, puno više od prognoziranog.
Grassroots lobiranje tipično je za sindikate i civilno društvo, ali se u određenim slučajevima može primijeniti i u korporativnom lobiranju. Korporacije najčešće koriste izravno lobiranje ili neke druge oblike neizravnog lobiranja, ali ni grassroots im nije stran ako nema drugog načina za uspjeh. Opet sam nehotice otvorio dodatno pitanje distinkcije između izravnog i neizravnog lobiranja, pa shvatite to kao foreshadowing moje srpanjske teme. Vratimo se na tzv. korporativni grassroots. Kada donositelji odluka nemaju sluha za prijedloge korporacija, one mogu pronaći prirodne saveznike u kritičnoj masi birača s istim stavom prema određenom pitanju. Primjerice, kada bi Ministarstvo turizma naumilo ograničiti broj apartmana za kratkoročni najam, jednako bi ugrozilo poslovni model malih iznajmljivača i velikih korporacija poput Booking.com-a ili Airbnb-ja. Pametan potez tih korporacija išao bi u smjeru organiziranog grassroots pokreta malih iznajmljivača koji su njihovi korisnici i žive od sezonske rente. Ključ pobjede ležao bi u senzibiliziranju javnosti za problem ugroženih obiteljskih iznajmljivača bez drugih prihoda. Kada izravno lobiranje nema učinka, pritisak izbornog rezultata može dovesti donositelje odluka u dvojbu i potaknuti promjenu stava.
Grassroots lobiranje je vrlo zanimljivo razvijati i provoditi, ali je izrazito skupo i nepredvidivo. Ono ne garantira povrat uloženog – ni novca, ni vremena, ni energije – i zato je za korporacije najčešće zadnja opcija, ono što u američkom nogometu zovu Hail Mary dodavanje.
