Može li umjetnost spasiti svijet? Jedna pjesma Mate Miše Kovača ili knjiga Miroslava Krleže, može li graditi mostove među ljudima?
Bez ikakvog očekivanja prošli vikend bila sam suočena s tim pitanjem. Svake godine ured Svjetskog Saveza Mladih Europe u Bruxellesu organizira „European Arts Forum“ na kojem se okupljaju mladi umjetnici i ljubitelji umjetnosti s područja Europe. Ove godine događaj je organiziran pod nazivom Prikaz Istine u umjetnosti. Ono što smo kao organizatori htjeli raspraviti i kao apsolutni amateri za pitanja umjetnosti saznati-na koji način umjetnost može (ako može?) služiti kao sredstvo promjene u svijetu parlamenata, ambicija i trčanja za raznim „bitnim“ sastancima. Vrijedi li dati 5 eura za Magritteov muzej da bismo i kroz njega protrčali?
Jedna sasvim normalna subota, 15-ak sasvim normalnih ljudi, u sasvim normalnom gradu i razgovor o umjetnosti…ne zvuči kao najidealniji ambijent za otkrića koja će uzdrmati svijet.
Sve dok u tu jednadžbu ne uključimo Anitu Ruso. Voditeljica radionice i povjesničarku umjetnosti koja odiše umjetnost. Svaki njen primjer bio je ujedno i poticaj, svaka ideja bila nam je izazov. Od književnog kluba zamišljali smo buduće projekte, od izložbi smo već smišljali članke. I niti u jednom trenutku nismo posumnjali u mogućnosti koje leže pred nama i koje se skrivaju u knjigama koje čuvamo na tavanima i pjesmama koje su nam pjevušili naši roditelji. No Anita nam nije dopustila da tu stanemo – koliko god smo inspiraciju u tom trenutku mogli pronaći u knjigama, pjesmama, slikama i fotografijama, tu priča ne prestaje. Plamen inspiracije njenim riječima bukti tek kada nas umjetnost oslobodi do te mjere da oduševljenost njome krenemo dijeliti. Tek kada oduševljenje krenemo dijeliti, tek onda se događaju čuda.
Umjetnost nije sredstvo komunikacije, ona jest komunikacija. I kao svaka komunikacija, učinkovita je jedino ako smo voljni sudjelovati. Ona zahtijeva ne samo da posjetimo muzej ili preslušamo album, već da primijećeno širimo dalje. Razmislite – svaki put kad ste otišli na izložbu ili koncert, otišli ste zbog preporuke. Nekad je to preporuka prijatelja, nekad usputna primjedba poznanika, a nekad je i tihi glasić naših profesora iz osnovne i srednje škole kojeg smo napokon odlučili poslušati. Umjetnost navodno nije aktualna i profitabilna tema današnjih dana, no je li to tako samo zato što se mi bojimo pokrenuti tu temu?
Jer nije dovoljno napeto biti oduševljen nečim što ne donosi hranu na stol već izravno u dušu?Kao da je netko drugi stvorio umjetnička djela, a ne ljudska bića poput nas, koja žele nešto reći.
Znamo da umjetnost nije pokretač promjene, već da je to čovjek, kreator ili promatrač, koji biva potresen istinom prikazanom u uočenom, a zatim kreiranom. Istina što mu je prije klizila kroz prste, koju je osjećao i nije znao izraziti, i netko ju je napokon uhvatio za njega.
Može li umjetnost spasiti svijet? Pomicati planine i mijenjati krajolike? Ili je dovoljno da samo malo, samo na trenutak promijeni tebe?
