Profesor i luđak film je snimljen prema knjizi koja je napisana inspirirana stvarnim događajem. Već je to spoj nekoliko stvari koje ljudi vole: adaptacije romana i priče koja svoju srž nosi u istini. Bar za ovaj drugi dio ljudi vjeruju da je tako. Činjenica je zapravo upravo suprotna, istinita priča je samo okvir umjetničkog djela, srž je ona koja je stvorena pripovijedanjem i koja može nadmašiti snagu istinitog događaja.
Ovaj film primjer je toga. Priča o profesoru bez pravoga školovanja i intelektualcu, koji pati od mentalne bolesti (u filmu se govori o dijagnosticiranoj shizofreniji) i teške grižnje savjesti, koji su potpunom srećom udružili snage i pridonijeli stvaranju rječnika engleskog jezika (Oxford English Dictionary) zvuči zanimljivo i dojmljivo, ali ono što je zapravo izmamilo dojmove je način na koji je priča ispričana.
Filmom se provlače dvije velike teme: jedna je tema jezika, a druga tema milosti i opraštanja. Tema jezika očita je već samim motivom koji drži film na okupu: sastavljanje Oxfordskog engleskog rječnika. James Murray, poliglot bez diplome, čovjek široka znanja, vjernik (protestant) i Škot, hvata se velikog posla s namjerom da obuhvati sve riječi engleskoga jezika u najveći engleski rječnik ikad sastavljen. Njegova predanost nije prošla bez žrtve, morao se odseliti sa svojom obitelji, puno više vremena posvećivati svome poslu nego njoj, a nisu mu ni svi bili blagonakloni (najveća mana ovoga filma bili su upravo negativci, jednostrani i nalik tolikim negativcima u mnogim drugim filmovima koji pozitivcu staju na put samo zato što im se ne sviđaju njegove ispravne namjere, a motivacija im nije nimalo razrađena).
James Murray uhvatio se nemogućeg posla, već u prvom izdavanju dijela rječnika neke su mu riječi promaknule, a i jezik se nameće kao živi organizam koji se neprestano mijenja. Film prožimaju predivne misli o jeziku i književnosti, mnoge misli koje su danas opće prihvaćene poput spomenute o jeziku kao živom organizmu, ali i kao nečemu što ne pripada samo umjetnicima i akademicima, nego i svakom malom čovjeku koji ga koristi, pa danas govorimo o demokratičnosti jezika i kako on ne dopušta nasilno mijenjanje (što su mnogi kroz povijest pokušavali pa i danas pokušavaju, skrivajući se iza pojmova koji u stvarnosti ništa ne znače i namećući one koji znače manje od riječi koju bi trebali zamijeniti). Jezik pripada svima i svaka riječ izgovorena, bila ona svakodnevna ili arhaična, jednako je vrijedna, a mnogi to zaboravljaju u doba prepotentnog jezika u kojem je važnije kako si nešto rekao nego što si rekao, u doba kad je važnije koja poznanstva, diplome i pozicije stoje iza tebe nego rečenica koju si rekao u tom trenutku. Koliko su ove misli važne u vremenu u kojem riječi ne znače ništa i u kojem nitko nikoga ne sluša. U vrijeme u kojem tražimo manu svome sugovorniku prije nego je izgovorio i prvu riječ, u kojem je moguće zaokrenuti očima kad netko otvori usta i pokaže karakteristike svoga govora, a kunemo se u tolerantnost, suosjećanje i otvorenost uma.
Uvijek smo i uvijek ćemo procjenjivati ljude ne samo po tome što govore nego i kako govore, to nije sporno, ali jesmo li ikada bili licemjerniji i jesu li nam riječi ikad bile više bez značenja, obične fraze koje skrivaju površnost naših života i mišljenja preuzetih iz hrpe priglupih i jadnih serija dok knjiga nikada nije bila dostupnija, a broj pismenih ljudi veći. Knjige otvaraju put u nepoznato, omogućuju nam da se odmetnemo na putove i trčimo silnicama koje su nam potpuno nedodirljive, pružaju nam priliku da pobjegnemo od svojih strahova i nađemo utočište. Ali ipak treba zapamtiti da nam i dalje trebaju prijatelji. Ovaj film je to pokazao. Minor, luđak iz naslova, našao je svoj izlaz u knjigama, ali pravi put izlječenja bio je u prijateljstvu i ljubavi. Odnosi s ljudima su teški i koliko nas god mogu ozdravljati, mogu nam nanijeti i najveće rane i Minor je to osjetio, napokon se uzdižući na svoje teške izranjavane noge (metaforički govoreći) idući udarac ga je toliko pogodio da se više nije mogao uspraviti. Ipak, upravo ti ljudski odnosi koji su tako teški i komplicirani oni su koji nam na kraju filma daju nadu da će se ipak uspjeti približiti svome ozdravljenju.
Oproštenje i milost ono su što je pomoglo tom ozdravljenju, a ti elementi ostvaruju se kroz kršćanski (u ovom slučaju protestantski) obzor. Minor zadobiva oprost i ljubav žene kojoj je u svojim napadajima ubio muža, ali on nije u stanju oprostiti sam sebi i stalno traži načine da sam sebe kažnjava. Svjestan je pogrešaka koje je učinio, vjeruje da je kažnjavanje jedini način na koji će se bar nekako iskupiti za svoje pogreške, ali stalno isključuje milost i ne prihvaća je. Murray je onaj koji inzistira da Minoru treba dati drugu priliku, kao i zasluge za sve ono što je učinio, a Eliza (žena kojoj je Minor ubio muža) potpuno oprašta čovjeku koji joj je ubio muža i umjesto mržnje prema njemu usmjerava ljubav. Snažna je to poruka, poznata iz Prve poslanice Korinćanima: ljubav sve prašta.
O oprostu, milosti i ljubavi bi se moglo još toga reći, nanizati mnoge asocijacije i promišljanja, kao što bi se moglo govoriti i o dijelu filma koji se može psihoanalitički tumačiti, o činjenici da su u filmu (kao i mnogim drugim Gibsonovim filmovima) prisutni eksplicitni prikazi povraćanja i krvi koji kod gledatelja mogu izazvati gađenje (meni svakako jesu) što film ne čini pristupačnim svim gledateljskim skupinama, kao i mnogim drugim elementima, ovisno o tome kamo pisca osvrta inspiracija i uvid najviše ponesu.
Kako bilo, ovo je jedan od rijetkih filmova anglofonog područja koje sam pogledala u zadnjih godinu dana, a koje mogu držati kvalitetnima. U moru filmova koji su jako komercijalizirani i igraju na kartu nostalgije (poput Pokemona Detektiva Pikachua kojeg namjeravam pogledati) pogledajte film koji nije toliko razglašen, prepun poznatih imena poput Mela Gibsona, Natalie Dormer, Seana Penna i Jennifer Ehle, da nabrojim samo neke od njih. Uhvatite se za udicu poznatu kao „snimljeno prema istinitom događaju“.
