Na prvu bismo mogli pomisliti kako je naslovnu rečenicu izrekla osoba pomalo ogorčena demokracijom kao političkim sustavom, osoba koja nastoji oduzeti značaj demokraciji kao modelu društveno-političkog uređenja. Međutim, naslovna rečenica izrečena je od strane Corazon Aquino, predsjednice Filipina od 1986. do 1992. žene koja je izvela svoju zemlju iz ralja diktature prema „oazi“ demokracije. Nakon što joj je, po nalogu autokratskog predsjednika Ferdinanda Marcosa, ubijen muž, senator Benigno Aquino, Corazon se hrabro i odvažno upustila u politički obračun s režimom čija žrtva je bio njen suprug. Kandidirala se na predsjedničkim izborima 1986. te uz brojnu podršku konstruirala snažnu oporbu nedodirljivom Marcosu. Iako je prema službenim rezultatima pobjednik izbora bio Marcos, Corazon i njene pristaše nisu odustajali, s obzirom na mnoštvo dokaza koji su ukazivali na veliki broj izbornih prijevara. Narod je izišao na ulice u znak potpore „predsjednici“ Corazon Aquino te je Ferdinand Marcos, shvativši kako je narod ujedinjen protiv njega te da nema niti kontrolu nad vojskom, pobjegao iz zemlje. Tijekom svog šestogodišnjeg mandata, nakon kojega se više nije kandidirala, Corazon Aquino uspjela je stvoriti neovisno sudstvo te učinkovito zakonodavno tijelo oslobođeno korupcije, čime je stvorila sustav koji iz temelja onemogućuje apsolutizaciju moći od strane jedne osobe.
No, što je ova heroina filipinskog naroda i borbe za demokratizaciju društva mislila tvrdeći kako je upravo demokracija za koju se tako gorljivo borila „obično udruženje budala“, ukoliko „ljudi ne posjeduju prave vrijednosti“? Ova naizgled pomalo vulgarna rečenica, u sebi sadržava iznimnu dubinu koja skriva svu mudrost potrebnu da bi demokracija uistinu ostvarivala svoju ulogu kao društveno-politički sustav: slobodu za izvrsnost svakog pojedinca koji čini društvo. Demokracija kao društveno-politički sustav koji potiče svakog pojedinca na izvrsnost te tako čini zdravo zajedništvo koje teži općem dobru, ne može postojati bez vrijednosti koje svaki pojedinac mora prepoznati i razvijati u sebi. U suprotnom, demokracija predstavlja običan kalup u koji se ulijevaju različite ideje, koje ništa ne sprječava da prerastu u ideologije, a potom i u diktature. Pitanje je – koje su to vrijednosti koje svaki pojedinac mora posjedovati kako bi razvijao osobnu izvrsnost te, posljedično tome, opće dobro?
Zadržimo se za početak na primjeru Corazon Aquino. Njen lik i djelo stavljaju pred nas nekoliko važnih vrijednosti koje bismo trebali njegovati na putu izgradnje osobne izvrsnosti. Prije svega, fascinira hrabrost kojom je bivša filipinska predsjednica ušla u okršaj s korumpiranim i autokratskim strukturama u tadašnjem filipinskom društvu. Nije to usiljena, naivna i emocijama nabijena hrabrost koja potiče na nepromišljene i iracionalne postupke. Nije to hrabrost koja ne vidi dalje od svog nosa, nema širu sliku. To nisu obilježja hrabrosti. Hrabrost je sposobnost samožrtvovanja radi ostvarenja razborita i opravdana cilja. Hrabrost nije trenutna ludost, već znači imati u vidu cilj čijem ostvarenju težimo, uz uvjet da je taj cilj razborit te opravdan. Samožrtvovanje radi ostvarenja takvog cilja predstavlja istinsku hrabrost pojedinca. Corazon Aquino postavila si je plemeniti cilj osloboditi svoju zemlju, svoje sunarodnjake, od autokratske vlasti predsjednika Marcosa te razvojem zdravih institucija stvoriti plodno tlo za rast istinske demokracije koja teži općem dobru. Za ostvarenje tog cilja, Aquino je bila spremna žrtvovati sebe, ali plemenitost cilja u koji je vjerovala gurala ju je naprijed. Hrabrost nije nedostatak straha, hrabrost je spremnost suočiti se sa strahom vjerujući da postoji nešto veće od tog straha, da postoje nada i vjera koje pobjeđuju. Drugo, Corazon Aquino uči nas kako dati smisao vlastitom trpljenju te ga iskoristiti za viši cilj. Nakon hladnokrvnog političkog ubojstva supruga, Corazon nije ostala zatvorena u vlastitoj boli, nije dala da ju trpljenje „pojede“, već je pronašla smisao u tom svom trpljenju upravo u nastavljanju borbe koju je njen suprug počeo voditi. Shvatila je kako njeno trpljenje ima viši smisao te kako je po tom trpljenju pozvana izdići se iznad vlastite boli te iskoristiti to trpljenje za ostvarivanje višeg cilja. Tako je i svatko od nas pozvan vlastita životna trpljenja iskoristiti za rast u osobnoj izvrsnosti, za nešto više. Kada se suočimo s trpljenjem, ne bismo se smjeli pitati „zašto?“, već „za što?“. Za što mogu iskoristiti ovo svoje trpljenje? Vjerujem kako će zaključak uvijek biti kako ga moramo iskoristiti za izgradnju sebe, za usmjerenje vlastite osobnosti ka nekim višim ciljevima, a plod tog našeg rasta uvijek će biti i opće dobro društva kojeg smo dionici.
Kako bismo obradili dvije daljnje vrijednosti koje čovjeka razvijaju na putu osobne izvrsnosti, a time i usmjeravaju na brigu za opće dobro, u priču moramo uvesti dva nova lika – Lecha Walesu i Roberta Schumana.
Lech Walesa, po struci električar, utemeljitelj je poljskog sindikalnog pokreta Solidarnost koji je odigrao veliku i važnu ulogu u rušenju komunističkog režima u Poljskoj, ali i cijeloj istočnoj Europi. No, Walesa se protiv režimske politike i društvenog uređenja nije borio oružjem i nasiljem, već isključivo istinoljubivošću kao vrijednošću koja se pokazala kao najjače oruđe protiv zla komunizma. Hranjen učenjem poljskoga pape Ivana Pavla II. koji je kao oruđe protiv laži komunizma nudio istinu, pokret Solidarnost odlučno se zalagao za to da se riječima i pojmovima dade njihovo istinsko značenje. Tako se „društvenoj solidarnosti“ i „radničkim pravima“, pojmovima koje je komunistički režim koristio kao „dobar dan!“, a s druge strane vladao uz pomoć društvene represije i zabrane sindikata, dalo njihovo ispravno značenje, a činilo se to i s drugim pojmovnim konstrukcijama koje je komunistički režim iskrivljeno koristio dovodeći time narod u zabludu. Smisao djelovanja pokreta Solidarnost, kako ga je vidio Walesa, nije bio prvenstveno u borbi protiv komunizma, već u borbi za istinu, što se i pokazalo kao ispravna taktika jer je na koncu sama istina porazila zlo komunističkog režima od kojeg (barem u Poljskoj) nije ostao ni kamen na kamenu. Istinoljubivost se u ovom primjeru ističe kao vrijednost koja čovjeku daje snagu u borbi protiv svakog oblika zla koje guši njegovu osobnu slobodu, ali i slobodu društva u cjelini. Čovjek koji svoju osobnost gradi na istini, gradi ju na stijeni koja je sposobna oduprijeti se svakoj laži, koliko god mračna bila.
Od Roberta Schumana, oca Europe, možemo učiti o dvije iznimno važne vrijednosti koje čovjeku mogu pomoći u razvoju osobne izvrsnosti. To su razboritost i mirotvorstvo, koje se u liku ovog velikog čovjeka uvelike isprepliću. Naime, po završetku Drugog svjetskog rata koji je Europu ostavio u materijalnom, ali prvenstveno duhovnom kolapsu, bila je potrebna iznimna osobna snaga kako bi se razboritošću iznašlo rješenje za daljnji mirni suživot naizgled nepomirenih sila na Starom kontinentu. Robert Schuman vizionarski je zagovarao važnost pomirenja i izgradnje zajedničke budućnosti između Francuske i Njemačke kao preduvjet mira na europskom kontinentu. Ta vizija iz današnje perspektive može se činiti kao „izmišljanje tople vode“, međutim, veličina te vizije najbolje se ogleda u riječima Deana Achesona, američkog državnog tajnika koji je u svojim memoarima zapisao: „Schuman je imao viziju ujedinjene Europe u vrijeme kada je bilo teško imati bilo kakvu viziju.“. U Europi koja je bila i materijalno i duhovno razorena, primjer razboritosti Roberta Schumana te mirotvorstva na koje je svojom vizijom poticao, zaista ulijeva nadu kako se uvijek može krenuti ispočetka, koliko god bolan bio udarac u dno, te koliko god beznadno djelovale ruševine koje smo svojim niskostima stvorili. Uvijek možemo i moramo težiti izdići se iz ruševina naših niskosti prema višim idealima i ciljevima.
Sažimajući sve vrijednosti koje smo kroz gore spomenute ličnosti obradili, kao vrijednosti koje bi svaki čovjek kao dionik društva trebao njegovati u svrhu izgradnje osobne izvrsnosti te općeg dobra kao njene posljedice, možemo zaključiti kako je sve njih krasila velikodušnost kao temeljna vrijednost. Samo ljudi velikog duha, koji svoje vidike ne ograničavaju na prosječnost već teže ostvarivanju viših ideala i ciljeva, mogu rasti u osobnoj izvrsnosti te voditi društvo prema općem dobru. Ukoliko živimo malodušno, gledajući samo na trenutno i ne razvijajući vlastite potencijale, postajemo uskogrudni, ne mareći za potrebe drugoga, za potrebu vlastitog doprinosa društvu. Na taj način, ništa smo doli „budale“ koje gledaju samo vlastitu korist, kako da uz što manje doticaja s drugim preživimo ovaj život. Ukoliko naš duh ne teži iskorištavanju našeg punog potencijala kroz težnju ka višim idealima i ciljevima, ne možemo očekivati da će društveno-politički sustav u kojem živimo težiti tome, premda svi to priželjkujemo. Ukoliko sustav naših osobnih vrijednosti nije usmjeren na ono više, ne možemo očekivati da će cijeli društveno-politički sustav kojeg mi kao takvi činimo biti usmjeren na ono više. Tako, sama demokracija, od koje toliko mnogo očekujemo, postaje ništa drugo doli „obično udruženje budala“
Luka Mlinarić, prema knjizi Alexandrea Havarda „Istinsko vodstvo – put osobne izvrsnosti”
