Ruben Brandt: Kolekcionar  - osvrt Eme Botice

Ema Botica | 4 min | 08.07.2019

Filmovi

Ovaj put neće biti riječi o filmu koji trenutno igra o kinima, ali bit će riječi o animiranom filmu koji je na ovogodišnjem Animafestu osvojio Grand Prix u Velikom natjecanju dugometražnog filma.

 

Ruben Brandt, kolekcionar film je koji je postmodernistički u tome što je prepun aluzija na razne umjetnosti, prvenstveno na vizualne, ali samo tematiziranje umjetnosti nije nešto što je zapravo novo, tematiziranje umjetnosti seže vjerojatno do samih početaka umjetnosti. Pojam postmodernističkog također je nešto što je upitno, o čemu se raspravlja, a neki čak govore kako je sam pojam nepogodan počevši od činjenice da u sebi sadrži prefiks „post“, a argumenti se dalje samo nastavljaju. Mnogi filmovi danas mogu se odrediti kao postmodernistički ako prihvatimo taj pojam u njegovoj najširoj upotrebi, ali ovaj film svakako je ona viša razina postmodernizma, razina koja kroz djelomičnu parodičnost ipak pokazuje i divljenje prema onomu čime se igra, donosi u samo žarište gledateljeve pažnje umjetnost, a to čini na mnogo načina.

 

Ruben Brandt, kolekcionar film je koji je sam po sebi umjetnost, tematizira povijest umjetnosti, pristup umjetnosti, ulogu umjetnosti, prikazuje umjetnost, stvara umjetnost, parodira umjetnost.

 

Ruben Brandt svjetski je poznati psihoterapeut koji liječi svoje pacijente kroz umjetničko stvaranje. Problem počinje upravo time što ono što druge oslobađa u njemu izaziva nemir. U noćnim morama ga poznate slike napadaju i jedini način da svoje košmare prekine je da stvori kolekciju tih slika. Uz pomoć svojih pacijenata, četiri kriminalca, kreće u krađe u najpoznatije svjetske muzeje po najcjenjenija remek-djela ikad napravljena.

 

Nakon ovog dijela kreće odgonetavanje samoga filma pa, ako vas zanima, predlažem da prije pogledate film pa se vratite ovomu osvrtu, ako želite možda znati neke stvari i možda i s više pažnje ući u samo gledanje filma, samo nastavite.

Psihoanaliza je ključ za tumačenje ovoga djela. Prema Freudu, u snovima se kroz simbole ostvaruju najdublje čovjekove želje i strasti. Snovi su važan dio za radnju, ali i na višoj razini, cijeli film je zapravo san u vlaku što se vidi po tome što se na početku i na kraju filma vide tračnice kojima vlak s glavnim likom putuje (čime se stvara cikličnost radnje). San je bio sublimacija želja i mogućih trauma glavnoga lika, a cijeli film je sublimacija umjetnikova (redateljeva) uma u njegovo umjetničko djelo. Ostvaruje se tako tri sloja filma, sam film, san koji je glavni okvir cijeloga filma i snovi koji se provlače kroz san. Gotovo da imamo san unutar sna unutar sna, a umjetničko djelo unutar umjetničkog djela unutar umjetničkog djela.

 

Gotovo svaki kadar ima u sebi aluziju na bar jedno umjetničko djelo. Prikazi likova jako su inspirirani Picassovim stvaralaštvom, a lica s po nekoliko parova očiju, okom u uhu ili likovi s dvostrukim licima nisu tu samo kako bi asocirali na Picassa nego i kako bi nam već vizualno rekli nešto o likovima. Likovi s velikim ustima u filmu predstavljaju brbljavce, lik s okom u uhu predstavlja osobu koja prisluškuje, a lik s većim brojem očiju predstavlja nekoga tko nosi neku vrstu dvoličnosti, ali i neusredotočenost jer nam dva para očiju mogu izgledati kao naglo pomicanje glave gore-dolje. Film je toliko vizualan da je prilično teško napisati osvrt.

 

Slike prisutne u animiranom filmu gotovo da stvaraju povijest slikarstva i umjetnosti općenito, od antike do postmodernizma, sve isprepleteno kroz uokvirene slike, grafite na zidovima, prikazu likova s obilježjima koja asociraju na priznata umjetnička djela. Ali film ne staje samo na slikarstvu, mnogo toga upućuje na Hitchocka, od scene u kojoj Kowalski (alter ego glavnog lika) pretražuje sobu u potrazi za ubojicom do leda u obliku Hitchocka koja je neprestano prisutna u Kowalskijevoj čaši. Kad smo se dodirnuli Kowalskoga, lika koji pokušava uloviti „kolekcionara“ i čiji je posao lova na kradljivce umjetnina, on se otkriva kao alter ego glavnoga lika kad Ruben pronalazi u svojoj čaši led u obliku Hitchocka i kad u završnoj sceni Ruben gleda kroz prozor, odraz u staklu pokazuje Kowalskoga.

 

Još jedan bitan simbol je simbol puža, spominje se puno puta jer Ruben voli puževe, a njegove kocke leda uvijek su u obliku puža. Puž se pokazuje i na početku i na kraju filma kako puzi preko tračnica. Puž je simbol promjene, ali i stalnosti. Puževa kućica raste zajedno s njime i preobražava se, a puž kućicu ima od samoga početka i bez nje ne može živjeti. Puževa kućica ima oblik spirale, a spirala nosi u mnogim kulturama različitu simboliku. Upravo zbog slojevitosti značenja puž je odličan simbol za složenost ljudskoga uma kao i za složenost i posebnost umjetničkog izričaja.

 

Zaronite u svijet umjetnosti, iskušajte svoje vještine prepoznavanja umjetničkih djela ili samo uživajte u vizualnom doživljaju, a možete ovaj animirani film gledati samo kao triler o lupežima koji kradu slikarska remek-djela. Animirani filmovi nisu namijenjeni samo djeci, nisu samo jednostavni zapleti i radosni likovi, animirani filmovi upravo zbog svoje slikovitosti i mogućnosti apstraktnog prikaza odlični su za prikaze teško opisivih stanja i doživljaja, a svojim medijem potpuno spajaju san i javu kako igrani film nikada neće moći. Upravo zbog toga razloga Početak (Inception, 2010) nikada neće nadmašiti Papriku (japanski animirani dugometražni film) od koje je (kako mnogi vjeruju) ukrao ideju. Ova dva filma, jedan igrani i jedan animirani, nisam spomenula bez razloga, dijele istu temu kao i Ruben Brant, kolekcionar, ali obrađuju je na drugačiji način od filma koji je bio temom ovoga osvrta. Zakoračite u svijet animacije, toliko podcijenjen svijet, i usnite san o umjetnosti. Možda  doživite katarzu ili, modernijim rječnikom, osjetite čari terapije umjetnošću.

 

Ema Botica

Ljubiteljica fantastike, pjesnikinja s dvije zbirke i autorica romana, Ema živi u Splitu i čita sve što joj dođe pod ruku. 


Pogledaj još iz povezanih kategorija:

Kulturiranje