Tema iseljavanja stanovništva, a posebice mladih, kontinuirano se spominje u javnom prostoru. Od priča o ljudima koji su otišli i uspjeli, ostali i uspjeli, do savjeta kako otići i savjeta kako ostati, čovjek bi pomislio da će službeni stav vladajućih biti popraćen konkretnijim i opširnijim mjerama. Neki to smatraju apokalipsom, sumrakom nacije i identiteta, dok drugi zaključuju kako mladi ne odlaze baš u tolikom broju. Bilo kako bilo, većina će se složiti kako je to tema koja nas sve na neki način tišti, a koju već dugo ispipavamo i kao da se bojimo uhvatiti se s njom u koštac, vjerojatno iz straha da se problem ne pokaže prevelikim za naše mogućnosti.

A ona svakako zaslužuje ozbiljan pristup. Ispitivanje uzroka (ekonomskih, političkih, kulturnih, filozofskih, povijesnih, socijalnih itd.), analiza trenutnog stanja i moguća rješenja nužan su početak oporavljanja stanovništva. Iseljavanje je nešto što već dugo muči Hrvate, no od ulaska u Europsku uniju taj problem poprimio je višestruke razmjere.

Nakon više od desetljeća truda i kompromisa, Hrvatska je 1. srpnja 2013. napokon postala punopravna članica Europske Unije. Ulaskom u tu zajednicu svima nam je postalo olakšano pokazati svoje znanje i konkurentnost na europskom i svjetskom tržištu. Kao članica EU dobili smo priliku našem gospodarstvu dati novi zamah, a našim poduzetnicima omogućiti da budu još konkurentniji na tržištu.

Gospodarska kriza, koja je započela 2008., uzrokovala je gubitak i nesigurnost radnih mjesta, manji broj rođene djece i odlazak stanovništva. Unatoč tome što njezin čelični stisak nad Hrvatima polako slabi, ožiljci koje je ona ostavila u fizičkoj, psihološkoj i duhovnoj slici naroda još će dugo biti vidljivi. Manjak perspektive i kvalitetnih radnih mjesta još je osjetan, a bit će zanimljivo vidjeti hoće li gospodarski oporavak pratiti i povratak stanovništva.

Prema procjenama demografa, Hrvatsku je od ulaska u EU napustilo više od 150 000 stanovnika. Premda u posljednje vrijeme svjedočimo padu broja nezaposlenih, postavlja se pitanje koliko je to zbog otvaranja novih radnih mjesta, a koliko zbog odlaska stanovništva. Tako je prema podacima DZS-a u srpnju 2017. bilo otprilike 50 000 manje nezaposlenih nego u srpnju 2016. No prema istim podacima, u 2016. godini iselilo je 36 436 ljudi (od čega je gotovo 15 % mlađih od 15 godina, iz čega se može zaključiti da sve više odlaze čitave obitelji). Prava brojka je vjerojatno mnogo veća, jer ne prijavljuju svi odlazak. Prema podacima njemačkog zavoda za statistiku, u 2016. godini doselilo se 54 245 osoba s hrvatskom putovnicom. U prilog činjenici ide i podatak da je broj zaposlenih u 2016. bio jednak broju u 2015., a nezaposlenost je u tom razdoblju pala 15 %, odnosno za oko 50 000 ljudi.

Možemo se zapitati ide li situacija u zemlji nabolje i dokle moramo doći kako bi poslodavci i donositelji odluka shvatili da ni mi ni oni nećemo moći ovako još dugo. Kombinacija hiperprodukcije viskoobrazovanih, krize koja je uništila radna mjesta, propasti industrije u kojoj nema mjesta za razvoj i istraživanje i vlasti koje nisu prepoznavale problem dovela nas je u ovu poziciju. Tako je mjera stručnog osposobljavanja trebala očuvati radna mjesta, dok je u praksi dala otvorene ruke poslodavcima da za 2660 kn (u početku je bilo samo 1600 kn) zaposle ljude s fakultetskom diplomom. To je uzrokovalo drastičan pad cijene rada mladih visokoobrazovanih ljudi, nesigurnost radnog mjesta i nemogućnost osamostaljenja i zasnivanja obitelji. To je samo pridonijelo odlasku mladih i kasnijem osamostaljivanju.

Problem je također i u samim mladima. Okolina u kojoj smo odrasli uvjerila nas je da su naše želje trenutno ostvarive. Doba pametnih telefona omogućilo nam je da glad za informacijom i ugodom utažimo u nekoliko sekundi. A za neke je stvari potrebno vrijeme. Profesionalni uspjeh, bolja radna pozicija, znanje o tome što želimo raditi, stambeno pitanje, financije itd. stvari su za koje su potrebne godine rada i odricanja. I to je nešto što će mladi morati prihvatiti.

Ovdje je potrebno osvrnuti se i na okolinu u kojoj hrvatski čovjek danas živi. Više od desetljeća medijskog prikazivanja nazadne, trule i, najgore od svega, bezvrijedne Hrvatske u mnogim su njezinim žiteljima ostavili trag. U svijetu u kojem je najvažnija brzina informacije i razina šoka koje omogućuju klikove i čitanost vrijednost žrtve je zanemarena, a često i negirana. Blještavilo i pokazivanje financijske moći omogućuju veću vidljivost nego ikad prije, pa su zato i prisutniji u javnom životu. Obitelj, skrovita dobra djela, pomaganje drugima, rad za opće dobro i ljubav prema domovini su nešto što nije atraktivno, a samim time postaje i nepoznato. Zato je prvi korak prema iscjeljivanju stanovništva i povratku ljudi vraćanje svijesti o tome da je Hrvatska nešto za što vrijedi dati sve od sebe. Jer mladi ljudi to sve rjeđe vide, pa pokušavaju na brzu ruku naći rješenja na svoje probleme i osjećaj frustriranosti.

Jedno od tih „rješenja“ jest odlazak van. I nije problem kad mladi idu van na nekoliko mjeseci ili godina, da steknu  nova znanja, školuju se ili steknu iskustvo i poznanstva, pa se vrate i to iskoriste za dobrobit sebe i društva kojeg su sastavni dio. Zašto ne? Dapače! To i jest jedan dio rješenja, da mladi upoznaju svijet i vrate se ovdje s dobrim, inovativnim idejama i iskustvom. Problem je što odlaze razočarani i nesigurni, s tjeskobom u srcu, grižnjom savjesti što odlaze i često s osjećajem neuspjeha.

Mnogi kad počnu živjeti u stranoj zemlji vide da nisu svi poslovi bolji. A čak i kad jesu, zemlja koja ih je othranila i gdje su prvi put rekli „mama“ zove jače nego što su mislili, i vratili bi se i na lošije plaćene poslove samo da imaju perspektivu napretka i okoline koja ih cijeni jer žele raditi. Na kraju svega toga imamo frustrirane osobe koje više ne znaju ni artikulirati što žele.

Mislim da je uz dobre politike koje će omogućiti lakše zapošljavanje i prisiliti poslodavce da prestanu tražiti brzu zaradu (posljedica svježeg kapitalizma u zemlji), otvore se tržištu i počnu ulagati u nove tehnologije, potrebno i temeljito preodgajanje (a moglo bi se dodati i obraćenje srca), jedan preporod, kako bismo shvatili da možemo uspjeti samo suradnjom i stremljenjem ka istom cilju. Zatim slijedi korak u kojem će shvatiti da radnik (i učenje istog poslu) nije trošak, nego ulaganje koje privređuje boljitku tvrtke. Budući da na stranom tržištu (a često ni na domaćem) ne možemo konkurirati cijenom, možemo kvalitetom, marljivošću, žarom i dobrotom. Nakon toga možemo prestati biti sami sebi najvažniji i prestati svisoka gledati na sve koji nisu toliko bitni, uspješni i nezaobilazni kao mi.

Prvi korak bio bi da mi mladi postavimo jasne i realne zahtjeve. Možemo naprijed, hrabro i s vjerom u sebe, a i s dosta međugeneracijskog povjerenja.

 

Šimun Lončarević