Kad me pitaju koja je moja najgora uspomena iz djetinjstva, uvijek ispričam priču o kocki koja to nije bila. Tata je sjedio sa mnom za velikim okruglim stolom, trebali smo ići u posjetu mami i sestri u bolnicu, druga braća i sestra sjedili su u dnevnom boravku čekajući mene da nacrtam kocku. Svaki moj pokušaj crtanja kocke, bio je neuspješan, a tata je uporno i strpljivo brisao moje crte te korak po korak crtajući na papiru objašnjavao kako ja mogu nacrtati kocku. Uzalud me hrabrio kad sam ja samo vidjela svoje loše pokušaje, plakala sam dok konačno nisam nacrtala kocku. Ako želite zamisliti moju kocku, zamislite bilo koje drugo geometrijsko tijelo. U suzama sam odustala od svih daljnjih pokušaja crtanja.
G. K. Chesterton je rekao da osloboditi devu njezine grbe znači smrt deve. Nacrtati kocku bez njezinih kutova znači nacrtati nešto što nije kocka. Biti otac djeci s kojom se ne provodi vrijeme znači ne biti otac. Biti otac ne znači samo omogućiti djetetu da preživi u svijetu. Biti otac znači dati život, u svoj njegovoj punini: brinuti, odgajati, učiti, igrati se i ljubiti. Živjeti prisutno u vlastitoj obitelji. Često zaboravim da je otac onaj koji je istovremeno i sin. Onaj koji se igra i zabavlja. Postati ocem ponekad zvuči prestati biti sinom – a to se ne prestaje, ljudi su uvijek nečija djeca, ali nisu uvijek očevi ili majke. Tako je otac odrastao čovjek koji uvijek zadržava ono dječje u sebi, želju za igranjem nogometa ili spremanja kolača od blata. Pa čak i pjevanjem karaoka iako nema sluha.
Postaje ocem upravo zato što ne prestaje biti sinom. Zaboravim i na to da je otac i suprug: onaj koji ljubi, ljubavlju daje život. I onaj koji nije sam nego živi u zajedništvu, u zajedništvu i stvara, u zajedništvu i odgaja. Muškarcu je u naravi da brine, ali ne i da zabrinjava, on zaista jest onaj koji je često jači, on je sposoban obraniti. Ali ono što mu omogućava da bude ocem koji brine i štiti jest upravo ljubav okupljena oko zajedničkog stola. Koliko god jak muškarac bio, još je uvijek toliko ranjiv da ne može sam.
Čim dovršim priču, oni koji me slušaju uglavnom nisu usredotočeni na moju kocku oslobođenu svih kutova i njezine biti, izraženu senzibilnost i suze, nego kažu: “Kako je to lijepo, tvoj tata je s tobom učio!”. U tom trenutku uvijek shvatim da prečesto uloga oca u društvu nije uloga roditelja koji uči i igra se sa svojom djecom. Ali, otac jest puno više od onog muškarca koji je plastično opisan u patrijarhalnom društvu. On je sin, suprug, prijatelj, hranitelj, najjači čovjek na svijetu kad nosi na ramenima princeze i prinčeve.
Svom tati sam zahvalna upravo na tome što je uvijek bio onaj koji je uzeo na sebe moj teret koji nisam mogla nositi i ostatak ručka koji nisam mogla pojesti. Hvala mu na svim mudrostima i svim igrama, poticajima. I najviše mu hvala što mi je dopustio da ja odustanem, ali on nikad nije.
